Četrnaestog veljače 1989. godine tadašnji iranski duhovni vođa Ajatolah Homeini izdaje vjerski edikt u kojem britansko-indijskom književniku Salmanu Rushdieju izriče fatvu, smrtnu presudu, zbog objavljivanja kontroverznog djela „Sotonski stihovi“. Kaže da je to djelo „uvreda za Islam i proroka Muhameda“. Pojam „sotonski stihovi“ odnosi se na izmjene Kurana u Rushdiejevoj imaginarnoj priči i preveliku sličnost junaka u tom romanu sa zaštitnicima islamske vjere. U trećem poglavlju tog djela autor piše i o fanatičnom vjerskom vođi koji boravi u izgnanstvu, što mnogi povezuju s Homeinijevim boravkom u Parizu.

Objavljivanje Rushdiejevog romana izazvalo je val nasilja i dovelo do zabrane knjige u muslimanskom svijetu (u državama poput Indije, Bangladeša, Indonezije i Pakistana). Britansko-indijski autor je zbog svog djela prinuđen na život s policijskom zaštitom. „Kada je prvi put optužen za blasfemiju bio je zbunjen. Vjerovao je da je stvorio umjetničko djelo i približio se Muhamedovim stihovima - sa stajališta jednog nevjernika, to je točno, ali ipak na prikladan način“, piše Rushdie u trećem licu u autobiografiji pod naslovom Joseph Anton.

Pravo na uvredu?

„Ako se osjećate uvrijeđeni, to je vaš problem“, rekao je Rushdie na promociji autobiografske knjige u Berlinu 2012. godine. „Biti uvrijeđen zbog sadržaja knjige prilično je teško. Jer kada knjigu zatvorite, ona više nema nikakvu moć da vas uvrijedi.“

Je li srdžba muslimana koju su izazvali „Sotonski stihovi“ zaista bila nerazumna? Je li fatva protiv Rushdieja bila neutemeljena? I imaju li pisci pravo vrijeđati osjećaje drugih, pozivajući se pri tome na slobodu izražavanja?

Dwayne Ryan Menezes, stručnjak za povijest religije na sveučilištu Cambridge, kaže da mu je teško imati razumijevanja za one, koji ne priznaju bogatstvo i raznolikost islamskog svijeta. „Međutim, sposobnost da se tolerira drukčije mišljenje i slobodu izražavanja, govori o snazi i zrelosti civiliziranoga društva. Mene zbunjuje to što ljudi iz jedne od najbogatijih civilizacija na svijetu nisu među vodećima, koji zagovaraju toleranciju“, kaže Menezes.

Britanski stručnjak tvrdi da je fatva koja je tada objavljena protiv Rushdieja prekršila članke 18. i 19. UN-ove Povelje o ljudskim pravima, koji jamče pravo na slobodu misli, savjesti, religije i izražavanja. „Za mene sadržaj fatve ukazuje prije svega na nezrelost, a optužbe su, naravno, neosnovane.“

Utjecaj fatve

Sedmog ožujka 1989. godine Velika Britanija prekida diplomatske odnose s Iranom. Deset godina je moralo proći kako bi se strasti na relaciji Teheran-London djelomice smirile. Iranski lider Muhamed Hatami izjavljuje da njegova zemlje „neće pružati ni podršku, a neće biti ni prepreka u eventualnim pokušajima atentata na Rushdieja.“ Istovremeno, iranski tvrdolinijaši ne odustaju od „smrtne kazne“ za kontroverznog autora.

Ipak, sve do rujna 2012. izgledalo je kao da su napetosti splasnule. A onda se pojavljuje niskobudžetni američki film naslovljen „Nevinost muslimana“. Pakistan i Afganistan bivaju zahvaćeni nasilnim prosvjedima. Mnogi muslimani su taj film doživjeli kao odjek Rushdiejevih 'Sotonskih stihova.

Politika i književnost

Rushdie nije jedini autor koji je isprovocirao muslimanske vjernike. Godine 1993. bangladeška književnica Taslima Nasrin objavljuje roman „Lajja“ (Sramota), koji izaziva srdžbu muslimana u južnoj Aziji. Po istom scenariju najprije se organiziraju prosvjedi, a onda stižu i prijetnje smrću, koje autoricu prisiljavaju na skrivanje i bijeg. Dvanaest godina kasnije, danski list „Jyllands-Posten“ objavljuje satirične karikature s likom proroka Muhameda.

Stručnjaci tvrde da su novim napetostima znatno pridonijeli teroristički napadi na SAD (11. rujna 2001.), ali i američka intervencija u Afganistanu. Muslimanski svijet se posljednjih godina „višestruko radikalizirao“. Prijetnje koje su nekad bile adresirane na jednog ili dva književnika, poput Rushdieja i Nasrimove, u međuvremenu su se proširile na daleko veći broj autora i intelektualaca u svijetu.