Kako je to živjeti 40 godina u šutnji? Kakve se misli motaju čovjeku po glavi, dok ih skriva iza fasade građanskog života u poslijeratnom Frankfurtu? Zbog čega uopće ljudi desetljećima šute kad bi imali toliko toga za ispričati? Već sama ova pitanja ukazuju na strahote koje su se u Njemačkoj i po Europi događale između 1933. i 1945. i koje su čak i danas, 67 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, nepojmljive i neobjašnjive.

Arno Lustiger, povjesničar i svjedok rata, koji je preminuo prije nekoliko dana u dobi od 88 godina, godinama je, prije svega Nijemcima rođenima nakon rata, pričao ovu tragičnu priču. No i njemu samome je trebalo nekoliko desetljeća da skupi snagu i počne o tome pričati.

Kako da čovjek shvati Holokaust?

Može li čovjek rođen nakon rata uopće shvatiti Holkaust? Kako da shvati koncentracijske logore, marševe smrti, glad, žeđ, život u neizvjesnosti i strahu?

40 godina šutnje o Holokaustu, četiri desetljeća bez pripovijedanja o mučenjima i patnjama, čak ni u krugu obitelji. Arno Lustiger je u jednom intervjuu kojeg je dao prošle godine naveo zbog čega je šutio. Jedan mu je mladi pripadnik elitnih njemačkih SS postrojbi, koji je u Auschwitzu očito rado razgovarao sa zatočenim logorašima rekao: "Nećeš preživjeti. Ali ako ipak i hoćeš, nitko ti neće vjerovati".

"To mi je u glavi ostalo još dugo vremena", ispričao je Lustiger. Puna četiri desetljeća. Teško je to zamisliti - da čovjek svojoj vlastitoj djeci stalno ponavlja da su plavi istetovirani brojevi na njegovoj ruci tek nekakav telefonski broj a ne oznaka logoraša.

Popunjavanje bijelih mrlja

No jednom je konačno ipak to iz njega moralo van. Osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo je "ispunajvati bijele mrlje historiografije". Godinama je objavljivao jednu knjigu za drugom, eseje, članke, uvodnike. Lustieger je postao povjesničarem koji piše knjige o Holkaustu, a prije svega o židovima koji su se branili od uništenja. I o onima, pa i o Nijemcima, koji su tim židovima pomagali da prežive. I to mu je postalo životno zanimanje sve do smrti. On nije studirao povijest, a to je dovelo do svađe s jednim drugim velikim povjesničarom, Amerikancem Raulom Hilbergom koji je bio jedan od prvih koji je genocid opisao na temelju dokumenata koje su ostavili počinitelji.

Arno Lustiger je ovakvom načinu rada htio ponuditi protutežu. On je pisao iz očišta žrtve, na neusporediv način. "Lustigeru treba zahvaliti da je otpor prema Holokaustu, i od strane židova kao i od nežidova, našao zasluženo mjesto u povijesti", napisale su novine Süddeutsche Zeitung povodom Lustigerove smrti. Lustiger se u svojim knjigama bavio židovima u španjolskom građanskom ratu, židovima u Sovjetskom Savezu ili onima u Njemačkoj, koji su pružali otpor. Drugo područje koje ga je posebno zanimalo bili su ljudi koji su židovima pomagali da se sakriju i spase. Da među njima spominje i puno Nijemaca, imenom i prezimenom, govori dosta i o samom autoru i njegovom pogledu na svijet.

Studij na sveučilištu života

"Frankfurter Allgemeine Zeitung" odaje mu počast tvrdnjom da je razradio "topografiju židovskog otpora". "Lustiger nije nikad studirao ni na kakvom drugom faklutetu osim na sveučilištu života", piše die Welt, "ali ono što je on u arhivima i u razgovorima s ljudima koji su sve proživjeli iznio na svjetlo dana, to su mu s poštovanjem priznavali i njegovi akademski obrazovani kolege".

Lustiger je nakon rata bio odlučio ostati u Njemačkoj. Ne zato što je to iznad svega želio, već zbog toga jer se zemlje poput SAD-a nisu baš otimale da ga prime. Izrael nije dolazio u obzir je Lustiger nije podnosio tamošnju klimu. Stoga je za početak ostao i šutio u Njemačkoj te radio kao uspješni tvroničar u tekstilnoj industriji. No duboko u njemu je kuhala njegova prošlost. I tako godinama. "Znao sam, ili sam vjerovao, da ljudi moje generacije to neće prihvatiti ili da će to potiskivati", kazao je Lustiger. I tu je sigurno bio u pravu. Nijemci dugo poslije rata nisu željeli prihvatiti ono što se uistinu dogodilo u godinama između 1933-1945. Arno Lustiger je to znao cijelo vrijeme. On je to doživio. Jedino što o tome nije mogao govoriti. Dobro da je to na kraju ipak odlučio učiniti.