Ubojice su posve lako ušli u dobro osiguranu vilu glasnogovornika uprave Dresdner Bank, Jürgena Ponta u Oberurselu kod Frankfurta. Bilo je dovoljno da gošća u interfon kaže "Ja sam, Susanna" pa da se vrata bez pogovora otvore. Jer to je bila doista Susanna Albrecht, starija sestra kumčeta samog Ponta. Ali on nije znao da je ona došla u društvu dvoje naoružanih pripadnika Rote Armee Fraktion (RAF).

Susanne Albrecht, ali i njeno društvo tog dana: Brigitte Mohnhaupt i Christian Klar su odličan primjer dubokog razdora u tadašnjem društvu Njemačke. Politička ljevica, borba protiv kapitalističkog izrabljivanja i američkog imperijalizma bi se valjda trebala povezati sa skromnim obiteljima čiji su potomci ustali u borbu protiv društvene nepravde, sanjajući o boljem i pravednijem društvu.

Njemačka godine 1977. je doista punim jedrima plovila u sve veće blagostanje – ali ne za sve. Također glasovita teroristica RAF, Urlike Meinhof je još kao novinarka pisala o životu gastarbajtera, o domovima za nezbrinutu djecu, o "mračnoj strani" te zemlje blagostanja. S druge strane su bili Nijemci kao što su bili njeni roditelji: uvjereni nacisti koji se više "nisu sjećali" počinjenih zločina prije i za vrijeme rata i koji su, u društvu i uz pomoć onih sličnih sebi, bezbrižno živjeli uživajući u blagostanju.

Vietkong i Che Guevara

To je bilo vrijeme i postera Che Guevare, podrške Palestincima, prosvjeda za Vietkong protiv Amerikanaca i vječitih rasprava među studentima kako stvoriti bolje društvo, bez nepravdi i bez izrabljivanja. Naravno da je tu svoje prste imala i socijalistička Istočna Njemačka koja je preko svojih tajnih službi željela utjecati na mlade Zapada. Simpatije studenata je ponekad stjecala na bezazlen način: na primjer omladinska trockistička organizacija Spartacus je bila poznata među studentima sveučilišta u Kölnu jer je redovito besplatno dijelila bilješke s predavanja. Svatko tko je studirao, zna koliko je to dragocjeno u pripremanju ispita. Organizirala je i koncerte i zabave. Susjedi tu nisu imali mnogo šansi s prosvjedima zbog buke. Jer organizator je – ma kakva bila, ali politička organizacija.

Ali i Spartacusbund je novčano pomagan ravno iz proračuna DDR-a, a među studentima se – što vlastitim diskusijama, što na poticaj iz Berlina - sve više širilo uvjerenje da se mirnim prosvjedima ništa neće promijeniti. Trebaju mnogo drastičnije, revolucionarne metode. Prvi naraštaj pripadnika RAF – Baader, Meinhof, Ensslin, Mahler... Uglavnom su već bili ili uhićeni ili su bili u bijegu. Trebalo je učiniti nešto da se "imperijaliste" prisili da ih oslobodi.

Serija zločina uz međunarodne veze

Pripadnika RAF-a iz skromnih, radničkih obitelji je jedva uopće bilo. Jer u to doba (lijevog) idealizma kada su i studenti medicine dijelili letke (ne osobito zainteresiranima) radnicima na ulazu u tvornice pozivajući ih na "kidanje okova", lijevi ekstremizam je gotovo isključivo dolazio iz dobrostojećih obitelji. Susanne Albrecht je doista tijesnim obiteljskim vezama i poznavala člana uprave Dresdner Banke – njen otac je pak bio ugledan i imućan odvjetnik iz Hamburga tako da je i bankara zvala "ujo". Niti naoružani teroristi koje je dovela sa sobom nisu bili baš "proleteri": Brigitte Mohnhaupt je kćerka jedinica šefa prodaje jedne izdavačke kuće, Christian Klar je dijete učitelja, tata mu je bio potpredsjednik Višeg ureda za školstvo Karlsruhea.

Što se točno dogodilo te subote 30. srpnja 1977. oko pet sati poslije podne, ne zna se točno. Nakon što je bankar pustio Susanne i njeno društvo u kuću – Susanne je donijela i buket cvijeća, može biti da je Jürgen Ponto otišao u kuhinju uzeti vazu kako bi u nju stavio cvijeće. Može biti da je prvotni plan bila tek otmica "ujaka", odnosno člana uprave Dresdner Bank, ali da su teroristi izgubili živce i ustrijelili ga u kuhinji.

Da su teroristi RAF-a bili beznadni amateri, to je odlično prikazano i u filmu Heinricha Breloera o otmici predsjednika Udruženja njemačkih poslodavaca Hannsa Martina Schleyera samo par mjeseci nakon ubojstva Ponta. Ovaj ugledni član njemačke industrije i stranke CDU lijevim teroristima je bio simbolom svega protiv čega su se željeli boriti: ne samo da je "kapitalist", nego je nakon rata tri godine sjedio u zarobljeničkom logoru Amerikanaca jer je u ratu bio i časnik SS-a. Koncem sedamdesetih, ništa od toga se više nije htjelo znati, a Schleyer je bio i rado viđen gost i u uredu njemačkog kancelara.

A te iste godine je bila i otmica aviona Lufthanse uz pomoć terorista PLO. Jer članovi RAF-a možda jesu bili amateri, ali opasni i međunarodno umreženi amateri među kojima je neke Stasi (naravno, uz blagoslov KGB-a) poslao i na terorističku obuku na Bliski istok.

Mnogi bi željeli sve zaboraviti

"Njemačku jesen" 1977. zato neki zovu i "olovnom" zbog ubojstava i hitaca koji su ispaljeni. RAF se smatra odgovornom za 33 ubojstava – točnije, za 32 jer u jednom slučaju nije izvjesno da li je slučajna prolaznica poginula od metka terorista ili policajaca. Žrtve su bili političari, ljudi iz gospodarstva i javne uprave, njihovi vozači, policajci, carinici i američki vojnici.

I Susanne Albrecht koja možda još nije bila "prava" članica RAF-a kada je krenula u akciju koja je završila ubojstvom "uje Jürgena", kasnije je pomagala i u napadu na glavnog zapovjednika NATO-a, generala Alexandera Haiga. Njegov automobil je pogođen projektilom ručnog bacača – ali je general preživio.

RAF je otimao, podmetao bombe, pljačkao banke – tako su se uglavnom financirali i preko 200 osoba je ranjeno u njihovim akcijama. S druge strane, 24 članova i simpatizera RAF-a je izgubilo živote, što u okršaju sa policijom, što samoubojstvima ili u štrajku glađu. Ali svi članovi ekipe koja je ubila bankara Jürgena Ponta su danas živi – i na slobodi.

Frakcija Crvene armije je poražena, ali teško da je tu bilo nekoga tko bi se radovao pobjedi: obitelj bankara Ponta je nakon ubojstva preselila u SAD i tamo živjela dugo vremena. Dugo je vremena trebalo da su se udovica i njena kćerka vrate u Njemačku, ali sin koji je ostao u SAD nikad nije oprostio svojoj sestri Corinni koja je ipak prihvatila ponudu "kumčeta" njegovog oca, mlađe sestre Susanne, Julije da se ove dvije obitelji ipak nekako pomire. "Kumčad" se zove i knjiga koju su napisali – jer kako je Jürgen Ponto bio kum Juliji, tako je otac Julije i Susanne, Hans-Christian Albrecht bio kum Corinni.

Epilog

Susanne Albrecht je nakon ubojstva nestala u ilegali. Uz pomoć DDR-a je godinu dana kasnije bila i na terorističkoj obuci u palestinskom kampu u Jemenu, a nakon atentata na generala NATO-a, zajedno sa sedam drugih članova RAF-a je preko Praga prebjegla u socijalističku, Istočnu Njemačku. Tamo se udala, živjela sasvim "običnim" životom u novogradnji Berlina i radila kao učiteljica – pod drugim imenom.

Padom Berlinskog zida, 1991. ipak dolazi pred sud. Priznala je sve zločine i svjedočila protiv svojih bivših drugova, ali ju je i tako sud u Stuttgartu osudio na 12 godina zatvora. Nakon šest godina je puštena i nakon toga je živjela kao učiteljica u Bremenu. Christian Klar i Brigitte Mohnhaupt nisu pobjegli u DDR: oni su uhvaćeni i još 1985. zbog – tada već devet ubojstva osuđeni na po peterostruki doživotni zatvor plus 15 godina oduzimanja slobode. Usprkos ponekim zamjerkama u medijima, Brigitte Mohnhaupt je prijevremeno puštena iz zatvora 2007., Christian Klar godinu dana kasnije.