Nakon rata Mann je govorio o „kolektivnoj krivnji“ Nijemaca i nije bio voljan svoje bivše sunarodnjake osloboditi odgovornosti. Poglavito Mannove političke izjave izazvale su u poslijeratnoj Njemačkoj pravu buru javnih rasprava. Niti jedan pjesnik nije se češće i angažiranije javljao za riječ. No, je li se zaista radilo o političkome autoru? To pitanje postavlja povjesničar Manfred Görtemaker u svojoj studiji „Thomas Mann i politika“: „Osnovno pitanje glasi: je li Mann zaista bio politički mislilac? To danas ne vidim više tako. Doduše, pisao je mnogo o politici, mnogo toga bilo je točno, ali naravno bilo je i mnogo toga pogrešno, ali citirajući njemačkog kritičara Marcela Reich-Ranickog: Thomas Mann bio je cijeloga života zapravo apolitičan, dakle osoba koja je kao umjetnik ocjenjivala politiku. Ili, drugim riječima, njegova promatranja politike ostala su cijeloga života promatranja apolitične osobe, kako je to Mann formulirao još za vrijeme Prvoga svjetskog rata.“

„Promatranjima apolitičnog čovjeka“ Thomas Mann krajem Prvoga svjetskog rata po prvi puta se intenzivno umiješao u aktualnu politiku. Görtemaker ocijenjuje knjigu od 580 stranica kao jezovitu knjigu dugoga daha koja je pretrpana, bez smisla i udaljena od svijeta te strana stvarnosti, ukratko, proizvod duha vremena u Prvome svjetskom ratu. Mann za života nije postao demokrat.

„Smatram da ćemo se najviše približiti Mannu, ako ga promatramo prema njegovoj orijetiranosti prema svemu što je njemačko. Većina Nijemaca do danas nisu demokrati. Ne samo da imaju tradiciju snažne države, već su duboko povezani s 19. stoljećem, filozofijom idealizma i romatike. To naravno vrijedi i za Thomasa Manna. On je počeo poput patricija koji potječe iz Lübecka. On se zapravo nikada nakon toga više ne rješava patricijske baštine. To znači da cijeloga života ostaje prilično elitistički i, naravno, vrlo umjetnički eletistički. Neovisno što govori o politici, takva baština ostaje mu kao osobina do kraja života.“

Od poziva na borbu do političke rezignacije

U Weimarskoj republici Thomas Mann se mijenja u „razumnog republikanca“. Mann je upozoravao već početkom 20-ih od dolaska na vlast nacionalsocijalista. Nakon što su nacisti preuzeli vlast, Mann je pronašao svoj zadatak kao politički autor: borbu protiv Hitlera. U svojim govorima „njemačkim slušateljima“ na BBC-a u Londonu Mann je opetovano pozivao Nijemce na uklanjanje Hitlera i na otpor protiv tog diktatora. Krajem rata Mann rezignira. Nakon 1945. godine govori o kolektivnoj odgovornosti svih Nijemaca. „Hitler nije slučajnost“, rekao je Thomas Mann još 1937. godine i dodao: „Hitler je pravi njemački fenomen“.

Time je otišao mnogo dalje od svih Nijemaca koji su nacionalsocijalizam 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća rado nazivali nesretnim slučajem. Manfred Görtemaker: „Thomas Mann ima svoje korijene u povjesti humanizma 19. i 20. stoljeća. On ishodište Hitlera logično povezuje u potpunosti s pravom u političkoj filozofiji Nijemaca, u političkoj kulturi Nijemaca, u koju se ubrajaju idealizam i romatika s jedne strane, a s druge pak strane čežnja za snažnim vođom, snažnom osobom koja sve može urediti. Nakon toga se događa da se sve završi u promašaju koji doživljava svoj vrhunac u osobi Hitlera koji predstavlja zlu kob, koja u njemačkoj povijesti ima vrlo duboke korijene.“

Thomas Mann ostaje cijeli svoj život „apolitičan pjesnik, koji se uvijek osijećao pozvan davati političke izjave“, procijenjuje Görtemaker na kraju svoje studije. Time ne doprinosi nekakvim novim spoznajama u istraživanju djela Thomasa Manna. Međutim, njegova istraživanja daju dobar pregled o ovoj temi. Knjiga je dobro napisana i velikim dijelom lako se čita. Thomasa Manna ne može se slaviti kao velikog političkog komentatora, jer Görtemaker iznosi dokaze o zabunama i kontroverzama. Međutim, Thomas Mann osvjetljava njemačku baštinu na način koji je i danas bolan: „U tom smislu su pojašnjenja koja nudi Thomas Mann prikladna i danas vrijedna za razmišljanje. Svakom samo mogu preporučiti čitati Thomasa Manna pa čak i djela političkog Thomasa Mann. Može se mnogo toga saznati, čak i o samome sebi pa i ono što nam se možda ne sviđa.“