50 godina od potapanja Rame
12. prosinca 2018
Svaki kraj godine Ramljacima budi posebnu sjetu i tugu. Tada su, te 1968. godine, njihove domove i plodnu zemlju nepovratno prekrile vode rijeke Rame. Nastalo je umjetno jezero i Hidro-elektrana Rama impozantne snage od 160 MW i s jednom od najvećih brana u Europi. Zbog "tvornice struje" potopljeno je 15,5 km četvornih zemljišta, raseljeno 283 domaćinstva s ukupno 1.744 člana, a nestalo je i 1.147 raznih objekata.
Ovaj svojevrsni civilizacijski napredak, planiran još iz doba Austro-Ugarske monarhije početkom 20. stoljeća, ramski Hrvati i Bošnjaci skupo su platili.
Iako novčano obeštećeni, sudbinu su morali potražiti drugdje, zauvijek se opraštajući od nepovratno izgubljene djedovine, nestale ispod modrih voda akumulacijskog jezera, a oni raseljavajući se po Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji.
"Moje selo zvalo se Proslap"
Luka Faletar te 1968. godine bio je tek osmogodišnji dječak, ali u njegovom sjećanju neizbrisiva su lica i osjećaji njegove obitelji, ali i najtežeg perioda u životu. Njegova obitelj, kako njegovi sumještani kažu, iz svoga doma otišla je tek nakon što im je voda rijeke Rame došla do praga kuće.
"Moje selo zvalo se Proslap i cijelo se moralo iseliti zbog stvaranja akumulacije. Moja obitelj, nas četvoro djece s mamom i tatom ostali smo zadnji do samog potapanja. Nakon što je bilo jasno da moramo ići, tata je želio da selimo prema Hrvatskoj, stric je odselio na Ilidžu u Sarajevu, ali majka je više bila vezana za Ramu i željela je tu i ostati. Nakon samog potapanja gdje se jezero već počelo stvarati, morali smo se povući na oko kilometar iznad našeg sela i tu smo pod šatorom živjeli oko dva mjeseca. Cijela obitelj", prisjeća se dramatičnog vremena svog djetinjstva Luka Faletar.
"Nema mjesta u Slavoniji gdje Ramljaka nema"
Nakon šatora, njegova obitelj preselila je u stari franjevački samostan, današnji muzej, i tu su živjeli sedam godina, da bi nakon toga, sada na poluotoku Šćitu, sagradili obiteljsku kuću i započeli život u rodnoj Rami.
"Sjećam se seljenja, rastanaka s kućom, susjedima, odlazećom rodbinom. To je bilo teško i tužno. Ti trenutci se ne zaboravljaju. Plakalo se, pozdravljalo... Ljudi su pretežito odselili u Slavoniju, a da nisu ni znali gdje je ona. Danas, u cijeloj Slavoniji nema mjesta gdje nije naseljen netko prezimena Faletar ili netko iz Rame, gdje nemamo rođake. Iz cijelog sela možda samo nekoliko je obitelji koje nisu odselile, a moja je jedna od njih", za DW završava svoj kratki osvrt ovaj Ramljak.
Prema popisu iz Arhiva o iseljenju iz bazena HE Rama, najveći broj Ramljaka odselio je u Slavoniju. Iz sela Proslap, Kovačeva Polja, Šćita, Kopćića, Drina, Varvara, Luga, Ramljaci su iselili u Vinkovce, Bjelovar, Zelinu, Sesvete, Slavonsku Požegu, Zagreb, Bugojno, Sarajevo, Vareš, Široki Brijeg, Vukovar, Travnik, Jablanicu do Austrije, Njemačke...
Sjeta na drago, lijepo i izgubljeno
Pola stoljeća proteklo je otkako je izgrađena HE Rama, a žitelji Gornje Rame iseljeni sa svojih stoljetnih ognjišta. Tada, 27. studenoga 1968. godine u probni rad pušten je Agregat br. 1 Rama, a 8. prosinca i Agregat br. 2 čime je završena izgradnja HE Rama. Planovi Austro-Ugarske Monarhije pokazali su svoje vizionarstvo - nevjerojatna količina vode Ramskog jezera jamčila je proizvodnju struje ne samo HE Jablanica, nego i svim hidroelektranama na Neretvi.
"Međutim, 50. godišnjica puštanja u rad HE Rama među Ramljacima ne izaziva nikakvo ushićenje, nikakvu radost, što bi, da su okolnosti oko njezine izgradnje bile drukčije, bilo sasvim normalno i očekivano. Ovako, ova godišnjica budi samo sjetu, sjećanje na nešto drago, lijepo i izgubljeno. Ostali su ružni ožiljci, duboke i neizbrisive stigme u dušama skoro svih Ramljaka", kaže za DW fra Tomislav Brković, bivši dugogodišnji gvardijan Franjevačkog samostana Rama-Šćit i jedan od urednika zbornika znanstvenih radova "Rama 1968. Od iseljavanja do integracije".
Vjera u budućnost
Ova godišnjica bila je povod za znanstveno-stručni skup "Rama i Ramljaci: Od prisilnoga raseljavanja do nove integracije sa starim krajem".
Njime se, kako je to za DW kazao načelnik ove općine dr. Jozo Ivančević, tražio odgovor na fenomen iseljavanja iz Rame. I to ne samo zbog izgradnje HE Rama, potapanja najplodnijih područja Gornje Rame i povijesnog iseljavanja iz Rame, nego na iseljavanja Ramljaka i u današnje vrijeme.
"Iseljavanje danas nije samo ramski problem. To je problem cijele BiH. Ipak, i u takvom okruženju treba tražiti prepoznavanje uzroka i stalno težiti poboljšavanju stanja kako se iseljavanje više ne bi događalo. Uspjesi nekih lokalnih zajednica, među kojima analitičari često ubrajaju i našu, daju vjeru i nadu da se stanje ipak može poboljšati i da budućnost može i treba biti bolja", smatra načelnik Ivančević.
Ramska Atlantida
Međutim, nastankom umjetnog jezera nisu skupo platili samo Ramljaci kojima je tu bio dom. Senad Šljuka, docent Prirodno matematičkog fakulteta u Sarajevu za DW kaže da je i ekološko-biološki aspekt izgradnje brane negativan ne samo s područja utjecaja na biljni svijet u samoj rijeci nego i na okolinu.
"To se, prije svega, očituje u nestanku mnogih biljnih i životinjskih vrsta, a one koje su ostale, njihov broj je drastično smanjen. Formiranjem jezera potopljen je i nestao veliki dio endemičnih vrsta bilja. Čak postoje podatci da su negativnije posljedice od hidroelektrana nego od termoelektrana, što je za mnoge začuđujući podatak, jer kad jednom termoelektranu ugasite oštećenja nestaju, dok su s hidroelektranama štete trajne", ocjenjuje ovaj znanstvenik.
Ipak, na pitanje jesu li Ramljaci hidroelektranom danas dobili ili izgubili, ovaj profesor ovako odgovara: "Imamo dva, dijametralno različita odgovora i ovisi s koje strane brane živite. Ako ste uzvodno, onda ste zasigurno izgubili. Ramljacima je isplaćena neka nadoknada štete, ali Ramljacima nitko ne može nadoknaditi ono što su oni izgubili. Ako ste nizvodno od brane, onda s ekonomskog aspekta možete profitirati. Ramljaci moraju iskoristiti ono što imaju. Jezero je sada činjenica i to treba iskoristiti na najbolji mogući način - od turizma koji se sve više razvija, sportskog ribolova itd."
Na kraju, samo ponekad, zbog loše hidrološke godine, Ramsko jezero "dopusti" pogled na rodni kraj. Ali, sada to nisu zelena polja i pitomi predjeli. Apokaliptični prizori isušenog, sivog blata, ostataka kuća, grobalja, samo daju naslutiti da se tu nekada živjelo, radilo i umiralo.
"To je naša Atlantida", šaleći se i uz smijeh rekoše neke nove ramske generacije.