Klečao je samo 30 sekundi. Ali Willy Brandt je za pola minute ušao u povijest. Njemački socijaldemokrat je u prosincu 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata tada je bilo prošlo samo 25 godina, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja. Brandt je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima.

Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. prosinca polagao vijenac. Položio je vijenac, vratio se korak-dva nazad i zastao na nekoliko trenutaka. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao klečeći na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet.

„Kada jezik zakaže"

„Nad ponorom njemačke povijesti, pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam to što ljudi inače čine kada jezik zakaže", napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima. Brandt je klečao kao grešnik, oslanjajući se na kršćanske motive. Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.

Brandt je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži suradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on.

Krzysztof Ruchniewicz, profesor povijesti na Vroclavskom sveučilištu kaže da je i poljska vlada bila iznenađena: „Do tada su to bili 'zli Nijemci'. Predstavljali su ih kao revanšiste. A onda dođe njemački kancelar i klekne, pokazujući spremnost na kajanje.” Poljski povjesničar kaže da je poljska vlada ispravno shvatila Brandtovu gestu, ali da partijska propaganda nije prestala proizvoditi negativnu sliku Nijemaca.

Većina to nije odobravala

Ruchniewicz kaže da brojni Poljaci nisu ni saznali za tu gestu. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Tek na dužu stazu je Brandtova politika pokazala rezultate.  A Nijemci? Povjesničarka Kristina Meyer iz Zaklade Willyja Brandta kaže da je Brandtovo klečanje bilo kršenje tabua. Izgleda da većina Nijemaca još uvijek nije bila spremna zamoliti za oprost zbog nacističkih zločina. Ankete su 1970. pokazale da je svaki drugi Nijemac u Zapadnoj Njemačkoj smatrao da je Brandtova gesta pretjerana i odbijao ju je.

Brandt je prilikom tog posjeta potpisao Varšavski ugovor kojim se Njemačka odriče svojih bivših istočnih teritorija, koji su poslije Drugog svjetskog rata pripali Poljskoj. Konzervativna kršćansko-demokratska oporba je to odbila. A ekstremni desničari su Brandta čak nazivali “narodnim izdajnikom”.

Mnogi povjesničari sada vide ovaj Brandtov potez kao korak na putu prema ponovnom ujedinjenu Njemačke 1990.

Povratak sjena

Što je s današnjim njemačko-poljskim odnosima? U Varšavi od 2015. vlada konzervativna stranka Pravo i pravda i to uz apsolutnu većinu. Riječi kao što su nepovjerenje, udaljavanje, paraliza vladaju od tada u medijskim naslovima koji opisuju odnose Varšave i Berlina. Sjene prošlosti se često nadvijaju nad te odnose. Do nedavno se ogorčeno polemiziralo o mjestu na kojem bi u Berlinu trebalo podići spomenik poljskim žrtvama nacista.

„Iz perspektive posljednjih nekoliko godina mogu promatrati to klečanje kao praznu gestu”, kaže Arkadiusz Mularczyk, političar vladajuće poljske stranke Pravo i pravda i dodaje: „Iza toga nije stajalo ništa. Kakva je to isprika za zločine ako potom nije uslijedilo obeštećenje Poljske?“ Mularczyk je predvodio parlamentarnu komisiju koja je formulirala reparacijske zahtjeve Poljske prema Njemačkoj.

Poljski povjesničar Ruchniewicz kaže da ga današnji njemačko-poljski odnosi podsjećaju na one iz sedamdesetih, ali danas je potpuno drugačije vrijeme – Njemačka i Poljska imaju brojne ugovore, granice su sigurne, obje zemlje su u Europskoj uniji: „Ali simbolična komponenta koju je Brandtova gesta donijela sa sobom nije usvojena.”

U Njemačkoj je napravljena zlatna kovanica od dva eura s motivom Brandtovog klečanja, predstavljena je i poštanska marka, a planirani su simpoziji. Ruchniewicz kaže da poljska strana nije ništa planirala. Na Trgu Willyja Brandta u Varšavi, jedva 200 metara od mjesta na kojem se sve odigralo, postoji spomenik koji podsjeća na Brandtovu gestu. Znači li taj trenutak nešto današnjim ljudima?  Brončanu ploču već prekriva patina, ali Brandtovo lice još uvijek blista. Izgleda da ljudi koji ovamo dođu imaju potrebu dodirnuti kancelara koji kleči.