„Ljudi su istjerivani iz vagona, to je činio SS. Mi smo stajali u redu i bilo nam je zabranjeno pod prijetnjom smrti razgovarati s nekim od novih zarobljenika." Tako je Rudolf Vrba opisao dolazak u koncentracijski logor Auschwitz. 

Bio je to 117. dan suđenja u Frankfurtu. Vrba je s 18 godina dovezen u Auschwitz. Nakon dvije godine provedene u logoru uspio je pobjeći. Izvještaj koji je on sastavio 1944. bio je jedan od prvih koji je zapadne saveznike informirao o sustavu ubijanja u logoru smrti i plinskim komorama.

Proces protiv mentaliteta podvlačenja crte

Vrba je na suđenje stigao iz Londona. Na Frankfurtskom sudu je opisivao doživljaje na rampi u Auschwitzu, pojedine transporte s više tisuća ljudi, selekciju, sudbinu mnogih koji su odmah ubijeni. Ostatak ljudi je onda tovaren na pripremljene kamione i odvožen na drugu stranu, to znači u Birkenau, direktno u plinske komore." Vrba je iznenađujuće mirno pričao o svakodnevici u logoru smrti Auschwitzu.

Da je 1963. uopće došlo do suđenja u Frankfurtu na Majni gotovo je čudo u poslijeratnoj Njemačkoj. Jer, na suđenju za ratne zločine u Nürnbergu odmah nakon rata osuđen je samo mali broj ubojica. A istaknuti nacisti su pravili karijeru u Saveznoj Republici Njemačkoj. Zloglasni primjeri su šef ureda kancelara Konrada Adenauera Hans Globke ili šef tajne službe za inozemstvo BND-a Reinhard Gehlen.

I na suđenju u Frankfurtu je bio vidljiv jak otpor protiv suočavanja s prošlošću. Posjetitelji su mogli vidjeti kako neki policajci pozdravljaju vojnički pripadnike SS-a kad su ulazili u sudnicu.

Fritz Bauer se bori za razjašnjenje stvari

Iza suđenja za Auschwitz u Frankfurtu stajao je glavni hessenski državni odvjetnik Fritz Bauer. Kao Židov i socijaldemokrat i sam je morao bježati iz nacističke Njemačke. Nakon rata je bio pokretač suočavanja s prošlošću pravnim sredstvima. Bio je on usamljeni pojedinac u pravosuđu koje nije imalo interesa za kažnjavanje nacističkih zločina. Baueru su pomogle i neke slučajnosti. Primjerice, dokumenti koje je potkraj rata prilikom požara u zgradi policijskog i SS-ovog suda u Wroclavu vjetar odnio na ulicu. Te dokumente je pokupio Emil Wulkan koji je preživio holokaust. Bili su to precizni popisi strijeljanja koje je SS sastavljao u Auschwitzu – za suđenje su to bili važni dokazi.

Povijesni divovski proces

Suđenje za Auschwitz, koje je službeno nazvano „Kazneni postupak protiv Mulke i drugih" bilo je divovsko suđenje. Nasuprot četiri državna odvjetnika i tri zastupnika sutužitelja stajala su 22 optuženika i 19 njihovih odvjetnika.

Zapovjednik Auschwitza Rudolf Höß bio je 1947. U Poljskoj osuđen na smrt. Optuženi Romert Mulka bio je njegov ađutant. Nakon 183 ročišta 1965. je na Porotnom sudu u Frankfurtu izrečena presuda. Šest puta doživotni zatvor, a za ostale optuženike kazne zatvora između tri i 14 godina.

Ali, cilj Fritza Bauera nije bio samo kažnjavanje pojedinačnih zločinaca. On je htio da Auschwitz konačno postane tema u društvu. Da se Nijemci konačno suoče s onim što je Mauritius Berner opisao na 78. ročištu, a što mu je SS-ov ljekarnik Victor Capesius rekao prilikom dolaska u Auschwitz. „Dr. Capesius je rekao: ne plačite, oni idu samo na kupanje. Za sat vremena ćete se ponovo vidjeti. Tada sam svojoj ženi i djeci još dovikivao na mađarskom. Nikad ih više nisam vidio." Bernerova supruga i tri kćeri ubijene su u plinskoj komori u Auschwitzu odmah nakon dolaska.

Povijesni tonski zapisi

Suđenje za Auschwitz bilo je i zato važan korak u rasvjetljavanju njemačkih zločina što su iskazi 318 od 360 svjedoka snimljeni na tonsku vrpcu. U početku je to bilo namijenjeno samo sudu, a ne javnosti. Ali, glavni tajnik Međunarodnog odbora za Auschwitz u Beču Hermann Langbein pravio je pritisak na tadašnjeg hessenskog ministra pravosuđa. I on se pobrinuo da snimke budu sačuvane. Danas su one dio svjetske dokumentarne baštine UNESCO-a i može ih se čuti na portalu Instituta Fritza Bauera.

Presuda Saveznog suda štitila je tisuće SS-ovih ubojica

Pravno suđenje za Auschwitz nije imalo velike posljedice. Istina, osuđeno je 16 zločinaca i nakon toga je bilo još nekoliko sudskih postupaka. Ali, velika većina SS-ovih ubojica – u Auschwitzu je djelovalo više od 8.000 SS-ovih čuvara logora – nikad nije izvedena pred sud.

Razlog tomu je i presuda Saveznog suda. On je tada zahtijevao da se za osudu svakom pojedincu mora dokazati neko konkretno sudjelovanje u zločinu. Tek 2016. je Savezni sud promijenio tu praksu i priznao da su koncentracijski logori bili dio „industrijskog stroja za ubijanje". Već niže zadaće u logoru, kao knjigovođa SS-a ili tajnica SS-a mogle su biti pomaganje u izvršenju ubojstva u sustavu „organiziranog aparata za ubijanje", zaključio je tada Savezni sud.

Nakon te presude je bilo nekoliko sudskih postupaka protiv bivših djelatnika u Auschwitz optuženih za sudjelovanje u masovnom ubojstvu. Ali, zbog visoke starosti većina njih neće dočekati pravosudno suočavanje s holokaustom.

Svjedočenje se može čuti

Da će pravno i društveno suočavanje s nacističkim zločinima dugo trajati slutio je tadašnji hessenski glavni državni odvjetnik Fritz Bauer već 1964. Na to je ukazivalo držanje optuženika.

„Kad smo pripremali suđenje očekivali smo da će prije ili kasnije netko od optuženih reći: to što se tada dogodilo je strašno, žao mi je, neće se više dogoditi – ljudsku riječ. Mislim da bi Njemačka odahnula, kao i cijeli svijet i potomci onih koji su ubijeni u Auschwitzu kad bi se konačno čula jedna ljudska riječ. Ali ona se nije čula i neće se čuti."

Bauer je bio u pravu. Do kraja suđenja SS-ovi zločinci su se svojim iskazima međusobno štitili. Razjašnjenje činjenica nudili su samo iskazi preživjelih svjedoka. Tim važnije je za povijesnu svijest u Njemačkoj da se glasovi svjedoka sa suđenja za Auschwitz u Frankfurtu mogu čuti i danas.

aj/ARD

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu