U svijetu novca možda nije bilo uvijek simpatija za konzervativnost činovnika Bundesbank – Njemačke središnje banke, ali je vladalo duboko poštovanje za jednu od najvažnijih središnjih banaka Europe i svijeta. "Čuvarica njemačke marke", "utočište stabilnosti", "uzor za središnje banke čitavog svijeta" – samo su neke od brojnih riječi hvale koje su se čule od utjecajnih osoba.

Pored ove izjave Jacquesa Delorsa koja je svojevrsna mješavina divljenja i pogrde, čak i šefovi vlada zemalja ostalih "čvrstih" valuta nisu krili divljenje za njemačku valutu i njenu središnju banku: "Kada bih ja bila Njemica, u svakom slučaju bi zadržala i Bundesbank i njemačku marku", izjavila je i tadašnja britanska premijerka Margaret Thacher. Utjecaj njemačke valute je bio toliki da je početkom devedesetih i tadašnji danski ministar gospodarstva izjavio da "kada direktori Bundesbank samo trepnu, to izaziva potres na tržištu kapitala u čitavoj Europi bez da imamo ikakvu mogućnost da utječemo na to."

Deutsche Mark "Made in USA"

Kao i mnogo toga drugog u današnjoj demokratskoj Njemačkoj, zapravo je i slavna njemačka marka i banka koja će ga izdavati bila rođena iz nevolje i iz neugodnih iskustava iz prošlosti. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata je još uvijek u opticaju bila nacistička Reichsmark – što je bila besmislica, jer više nije postojala niti država koja bi stajala iza tog novca. Tako je u prvo doba poraća najpouzdanija valuta bila – cigareta, a u toj općoj trampi naravno da su i crnoburzijanci postali problem s njihovim svežnjevima praktično bezvrijednih novčanica. Jer čak da je i bilo robe za gladno njemačko stanovništvo, zašto je uopće prodavati za bezvrijedan papir?

Prva vlada kršćansko-demokratskog kancelara Adenauera – i prije svega njegov tadašnji ministar gospodarstva Ludwig Erhard su se kasnije isticali kao "očevi" njemačke marke, valute koja je otvorila put njemačkom gospodarskom čudu. Zapravo, jedva da je tko išta pitao njemačke političare koji su tek bili na putu da formiraju prvu vladu zapadne Njemačke: sve je bilo u rukama okupacijskih sila i pravi otac njemačke marke – on joj je dao čak i ime – je bio financijski savjetnik glavnog guvernera, američki časnik Edward Tenenbaum.

Prve novčanice su i tiskane u SAD, a za distribuciju je bila odgovorna Bank deutscher Länder – Banka saveznih pokrajina, institucija pod potpunim nadzorom zapadnih saveznika. Iz tog doba su i danas ostale državne Pokrajinske banke (Landesbank): jer ona je, slično Fedu u SAD, isprva zapravo bila federalno koncipirana kao vijeće središnjih banaka svake njemačke pokrajine, a odluke je donosio predsjednik Vijeća.

Nova uloga Središnje banke

Formiranjem zapadne, Savezne Republike Njemačke su tek polako ovlasti prelazile na institucije mlade države. Njemački parlament je tek u srpnju 1957. prihvatio zakon kojim se formira nova središnja banka, Bundesbank. Zakon je stupio na snagu 1. kolovoza 1957. pa se tako taj dan uzima kao rođendan čuvara njemačke valute.

Naravno, primarne zadaće čuvara valute je Bundesbank predala Europskoj središnjoj banci u trenutku kada je Njemačka odlučila (usprkos mišljenju Margaret Thacher) preuzeti europsku zajedničku valutu. "U tom trenutku je i Savezna banka izgubila svoju najvažniju zadaću: skrb za stabilnost vlastite valute", objašnjava Otmar Issing, tadašnji glavni ekonomist Njemačke savezne banke koji je istu funkciju preuzeo i u ESB. Tu i priznaje: "To je bio naravno isprva golemi kulturni šok."

Taj šok nije posve nestao jer je sad predstavnik Njemačke središnje banke u vijeću ESB-a tek jedan od 18 članova, kao njegov kolega iz Malte ili Grčke. S druge strane, koncem 2016. je u opticaju bilo novčanica eura u vrijednosti od jednog bilijuna i 126 milijarde eura – i gotovo polovica tog iznosa, gotovo 600 milijardi eura je izdano preko Njemačke središnje banke.

Krivotvorine i zlato

No današnja zadaća Njemačke središnje banke je tek provođenje odluka koje se dogovaraju na razini zone eura, a to se odnosi i na nadzor poslovanja poslovnih banaka kojeg provodi zajedno sa Saveznim uredom za nadzor financijskog poslovanja (Bafin). Gotovo 9.800 suradnika Njemačke savezne banke obavlja i različite poslove i u tehničkoj organizaciji distribucije novca: toj banci i poslovne banke šalju svoje uplaćene novčanice kako bi  rafinirani uređaji provjerili moguća oštećenja, ali i krivotvorine.

Oštećene novčanice se odmah zamjenjuju i uništavaju, a u slučaju krivotvorina se to javlja policiji. Takvih novčanica je prošle godine bilo više od 80 tisuća a još uvijek su najčešće krivotvorene novčanice od 50 eura. Gotovo da nema onih od 5 eura, ali ih nema mnogo niti onih od 500 eura – previše su rijetke, tako da pobuđuju preveliku pažnju.

I na kraju, Njemačka savezna banka je i dalje zadužena za pričuvu koja je dio pologa za valutu u opticaju. Naravno da najviše pažnje pobuđuje zlato koje čuva Bundesbank. To je druga po veličini zlatna rezerva na svijetu i na koncu prošle godine je ona iznosila 3.378 tona čistog zlata. Dugo vremena se većina tog zlata čuvala u SAD u glasovitom Fort Knoxu –kojeg čuva, uzgred rečeno, čitava tenkovska divizija koja tamo ima svoju vojarnu, ali je na pritisak javnosti odlučeno da se većina tog zlata ipak prebaci u Njemačku. Kada i kako se to zlato prebacuje – to je tajna, ali je stanje na kraju prošle godine pokazalo da je već preko polovice, 1619 tona zlata, već u Njemačkoj.