Dva svjetska rata su već pogodila čovječanstvo. A u listopadu 1962 nazirao se i treći. Tadašnja komunistička supersila Sovjetski Savez instalirala je atomske rakete na području Kube, svog karipskog saveznika. I to samo 180 kilometara od Floride, odnosno kopna kapitalističke Amerike. SAD je taj potez doživio kao izravnu prijetnju, te blokirao morske prometnice.

S najgorim se tada računalo najkasnije u trenutku kad se obori neki američki zrakoplov. Ali u posljednjem trenutku sovjetski vlastodržac Nikita Hruščov je u programu Radija Moskve objavio da Moskva povlači svoje atomsko oružje s Kube. Svijet je odahnuo.

Ali ostao je šok zbog katastrofe koja je spriječena u posljednji trenutak, taj šok je obje strane natjerao da razmisle o mjerama s ciljem povećanja doze međusobnog povjerenja, i to usprkos ili baš zbog neprijateljstva između Moskve i Washingtona. I tako je postignut dogovor o uspostavi direktne komunikacije između dvaju glavnih gradova,.

Telefon? Teleprinter!

Deset mjeseci nakon Kubanske krize, 30. kolovoza 1963., odnosno prije 60 godina, etablirana je takozvana „vruća linija“ između Washingtona i Moskve. No, nije se radilo o telefonskoj vezi, već o teleprinteru za razmjenu pismenih poruka. Dakle o tehnici koja je već i za tadašnje prilike bila zapravo staromodna. „Ali za razliku od telefona, tu tehniku se nije moglo prisluškivati“, naglašava povjesničar Bernd Greiner u razgovoru za DW.

Sigurna komunikacija bez mogućnosti prisluškivanja, to je objema supersilama bilo jako važno. „Oni su htjeli osigurati da njihovu međusobnu komunikaciju nitko drugi ne prisluškuje – bez obzira tko bi to mogao biti.“ Prva rečenica poslana iz SAD-a u Sovjetski Savez zvučala je šifrirano, iako se zapravo radilo samo testu. Radilo se o ovom tekstu: „Brza smeđa lisica skočila je preko leđa lijenog psa 1234567890." Ali zašto su poslali taj nonsens? Zato što je u engleskom originalu ta rečenica sadržavala kompletnu abecedu i sve brojke.

"Signal za smirenje svjetske javnosti"

"Vruća linija" dakle u početku uopće nije bio telefon, a pogotovo ne crveni, kako se to predstavljalo u nekim filmovima. Zato Bernd Greiner, amerikanist koji se specijalizirao za područje Gladnog rata, danas govori o simboličkom činu: "Bio je to signal poslan prema vani s ciljem smirenja svjetske javnosti, signal kojim se htjelo poručiti da se shvati važnost međusobne komunikacije u hitnim situacijama, odnosno da se ne želi da stvari odu tako daleko kao u toj prijetećoj situaciji u jesen 1962. godine“.

Greiner tu citira tadašnjeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i njegovog ministra obrane Roberta McNamaru: "Doživjeli smo granice prostora našeg djelovanja.“ Lekcija naučena u Kubanskoj krizi tada je glasila: u toj krizi nije bilo upravljanja, bili smo upućeni na slučajnost i dobru volju druge strane. Zato se moralo pronaći druga sredstva i načine komunikacije.

Što kad se situacija zaoštri?

„Vruća linija“ u svom izvornom obliku, kao teleprinter, nije bila baš često korištena. „Par puta je aktivirana da bi se isprobalo da li radi, ali u kritičnim situacijama kada se trebalo donositi odluke nije korištena“, napominje Bernd Greiner.

U situacijama u kojima se činilo da je ozbiljno ugrožen mir u svijetu, u pravilu bi naime zazvonio klasični telefon. Na primjer tijekom Šestodnevnog rata 1967. između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, ili Jomkipurski rat 1973. Oba puta je prijetilo izbijanje globalnog ratnog požara, zato što je SAD bio na strani Izraela, a Sovjetski Savez na arapskoj strani.

Tehnološke inovacije

U tim dramatičnim situacijama „vruća linija“ se uspostavljala preko satelitskog telefona. S padom Berlinskog zida 1989., raspadom komunističkih diktatura na istoku Europe, te krahom Sovjetskog Saveza 1991., činilo se da više nema potrebe za postojanjem nekakvog sustava za rano upozoravanje na relaciji Washington-Moskva.

A osim toga s vremenom su se, zahvaljujući tehnološkim inovacijama, posebice razvoju interneta, etablirale i brže, a i sigurnije mogućnosti komunikacije. Direktna veza između glavnih gradova Rusije i SAD-a je već odavno vrhunski moderna. A komunikacijski kanali za slučaj kakve krize postoje i između drugih glavnih gradova u svijetu.

Je li "vruća linija" doista bila vruća i nakon ruskog napada na Ukrajinu u veljači 2022., to je teško procijeniti. „Mi to ne znamo, takav oblik komunikacije se naravno ne komunicira javno“, kaže povjesničar Bernd Greiner.

Manje komunikacije nego u Hladnom ratu?

Poznato je pak da je američki predsjednik Joseph Biden nekoliko puta telefonirao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. „Ali mi ne znamo ništa o tome što se po pitanju komunikacije događalo na srednjoj razini upravljanja, ili na vojnoj razini.“ Da li bi uopće neka vrsta „vruće linije“ mogla pomoći u aktualnoj situaciji, po pitanju rata u Ukrajini? Greiner je skeptičan oko toga.

"Problem je da je ustaljena komunikacije, posebice među vojnim snagama, ali i među diplomatama, praktički prekinuta. Na toj razini vlada tišina“, kaže sa žaljenjem naš sugovornik, inače dobar poznavatelj Rusije i SAD-a. „I to situaciju u kojoj mi danas živimo, znači u kontekstu rata u Ukrajini, razlikuje od vrhunca Hladnog rata.“ Dakle od onih vremena u kojima su vlastodršci u Washingtonu i Moskvi i odlučili uspostaviti „vruću liniju“.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu