Sjedili su na kamionima napunjenima do posljednjeg slobodnog centimetra. Na magarcima i konjima ili su jednostavno išli pješice. U nepreglednim kolonama, u ljeto 1948., ljudi koji su nakon osnivanja države Izrael izgubili svoju domovinu lutali su zemljom.

No Nakba (Katastrofa), kako arapski Palestinci nazivaju osnivanje Izraela, se naziralo dugo vremena. Više od 30 godina prije toga, 2. studenoga 1917. britanski ministar vanjskih poslova lord Arthur Balfour je u jednom pismu predsjednika britanske cionističke federacije Lionela Waltera Rotschlda obavijestio kako Velika Britanija planira osnivanje neke vrste „domovine" za židovski narod koju će nakon toga i podržavati.

Već su prije toga mnogi Židovi iz istočne Europe pobjegli u Palestinu pred pogromima i antisemitizmom. Između 1882. i 1939. je ukupno 380.000 Židova došlo na područje Palestine.Tamo je već živjelo oko 450.000 ljudi, mahom Arapa.

Arapi osjećaju pritisak

Napetosti koje je prouzročio dolazak Židova započele su već u dvadesetim godinama. Uskoro su se te nepetosti formirale u dva jasna suparnika: s jedne strane židovsko-cionistički pokret a s druge strane arapski. Iz osjećaja ugroženosti Arapi su podigli i prvi ustanak koji je trajao od 1936. do 1939. Kako bi smanjila napetosti, Velika Britanija je od 1939. ograničila doseljavanje Židova bez obzira na pritisak koji je nastao nakon početka nacionalsocijalističkog progona. To je mnoge cionističke grupe okrenulo protiv britanskog mandata u Palestini. 1942. su zatražili osnivanje židovske države nakon Drugog svjetskog rata. Nakon rata u kojem su nacionalsocijalisti ubili oko šest milijuna Židova, napetosti su nastavljene. Velika Britanija je novoosnovane Ujedinjene narode zamolila za posredovanje u sporu. UN je 1947. donio odluku o podjeli Palestine: židovska država se prostirala na 57 posto područja, arapska na 43.

Rat nakon osnutka države

14. svibnja 1948. premijer provizorne vlade David Ben Gurion pročitao je povelju neovisnosti države Izraela. Odmah nekon toga je izbio arapsko-izraelski rat. Na jednoj strani se borilo pet arapskih država: Egipat, Irak, Jordan, Libanon i Sirija. Na drugoj strani novoosnovana država Izrael. Za Izraelce su dogovorene granice izbijanjem rata izgubile značaj. Rat je završen tek mnogobrojnim mirovnim ugovorima.

Rat je za arapsko stanovništvo značio katastrofu. Palestinski autor i zagovornik izraelsko-arapskog pomirenja, Sari Nusselbeh smatra da su Arapi već unaprijed bili osuđeni na poraz. Izraelci su, kako piše u svojoj knjizi „Bila jednom jedna zemlja. Život u Palestini", stvorili vojsku „spartanskog duha, očeličanu kroz užase u Europi. Osim toga je ta vojska bila mnogo bolje opremljena od arapske. Raspolagali su arsenalom kojeg su prorijumčarili iz Europe ili kojeg su tijekom raat krali Britancima. U malim radionicama su proizvodili oklopna vozila, minobacače i granate".

Mnogi su bili prisiljeni bježati iz područja koja su zaposjeli Izraelci. Ukupno 531 selo je sistemetski uništeno kako se Arapi ne bi imali kamo vratiti. U gradovima poput Tel Aviva, Jaffe, Haife i Jeruzalema gotovo da i nije više bilo arapskog stanovništva. I u gradovima i na selima židovski naseljenici su zaposjedali dojučerašnje arapske posjede. „Čitava zemlja, zajedno s kozmopolitiskim Jeruzalemom je zapala u građanski rat. Profesori, liječnici i vlasnici trgovina s obje strane su zauzeli položaje i počeli pucati po ljudima koje su još donedavno primali kao goste u svoje kuće. Pravila civilizacije su bila stavljena van snage. Dva inače miroljubiva naroda su od tog trenutka razmišljala samo o borbama", piše Nusseibeh.

Ključ, simbol nade

„750.000 osoba je izgubilo krov nad glavom i svu imovinu kao posljedica osnivanja države Izrael. Tako je zabilježio Ured UN-a za palestniske izbjeglice (UNRWA) kada je 1950. započeo s radom", piše stručnjakinja za Bliski istok Marlene Schnieper u svojoj knjizi „Nakba. Otvorena rana". Posljedice ovog izbjeglištva osjećaju se i danas a izbjeglička populacija se u međuvremenu povećala na pet milijuna ljudi s tendencijom rasta. Izbjeglice danas žive u okolnim zemljama poput Libanona, Jordana i Sirije, ali i na Zapadnoj Obali te Pojasu Gaze i istočnom Jeruzalemu, smješteni u izbjeglička naselja. Mnogi su prije generacija sa sobom ponijeli ključeve svojih kuća. Ključevi su u međuvremenu postali simbolom nade u povratak.

Araspko-izraelski sukob nije riješen ni do dan danas. Uvijek iznova dolazi do ratova između Izraela i arapskog svijeta. Jedan od onih s najdalekosežnijim posljedicma je tzv. „Šestodnevni rat" iz 1967. kad je Izrael odbacio zajednički napad Egipta, Sirije i Jordana i u protunapadu zaposjeo Pojas Gaze, Zapadnu Obalu, istočni Jeruzalem i dijelove Sinajskog poluotoka.

Nerješeni sukob

Nakon rata 1967. Izrael je započeo na Zapadnoj Obali s izgradnjom židovskih naselja. Otpor protiv ovih naselja, koje ne priznaje UN, je u više navrata dovodio do ustanka širih razmjera zvanih Intifada. Palestinci, koji su vojno potpuno podređeni izraelskim snagama posežu za terorističkim napadima bombašima samoubojicama. Izrael u pravilu odgovara jakim vojnim sredstvima i uništavanjem imovine obitelji bombaša samoubojica.

Sukob ni 70 godina nakon početka nije riješen. 70. godišnjica osnivanja države Izrael povod je za nove sukobe. „Nakba" i dalje živi u svakodnevici.