Službeno, na Korejskom poluotoku i danas vlada ratno stanje. Sporazumom potpisanim 27. srpnja 1953. u malom pograničnom selu Panmunjom, zaraćene strane su se samo dogovorile o prekidu vatre. Ni Sjeverna ni Južna Koreja ne priznaju unutarnju korejsku granicu.

Nakon Drugog svjetskog rata u Aziji, sile pobjednice, SAD i Sovjetski Savez, složile su se da Koreju, prije toga skoro pola stoljeća japansku koloniju, treba podijeliti, kao Zapadnu i Istočnu Njemačku u Europi. Ali i Pjongjang i Seul su htjeli vladati cijelim poluotokom. Nakon priprema za rat i u koordinaciji s komunističkom „braćom“, Sjeverna Koreja je u lipnju 1950. započela rat protiv Južne pod vodstvom Kima Il Sunga, djeda današnjeg diktatora Kima Jung Una.

Posrednički rat

Oružani sukob je brzo prerastao u posrednički rat. SAD su prevladale u Ujedinjenim narodima, kojima još nije pripadala mlada NR Kina, ali jest Republika Kina (Tajvan) i rezolucijom u Vijeću sigurnosti formirale su trupe Ujedinjenih nacija iz ukupno 16 zemalja. SAD su osigurale više od 300.000 vojnika. Uključile su se i mnoge europske zemlje kao što su Engleska, Francuska, Belgija, Luksemburg, Italija, Grčka i Nizozemska. Vojna sila s pravom veta, Sovjetski Savez, nije sudjelovala u glasanju jer je dovela u pitanje to što je Tajvan zastupao Kinu. A Tajvan je glasao za prijedlog SAD-a.

S druge strane, godinu dana nakon što je Mao Cedung osnovao državu, komunistička Kina je poslala oko milijun i pol vojnika u Sjevernu Koreju da se obrani „od američkih agresora“. Tijekom trogodišnjeg rata poginulo je ukupno oko 900.000 vojnika. Procjenjuje se da je ukupno život izgubilo i tri milijuna civila.

„Za sve koji su bili uključeni u rat bilo je nekog dobitka“, kaže povjesničar i stručnjak za Koreju Werner Pfennig sa Slobodnog sveučilišta (FU) u Berlinu u razgovoru za DW. Dok su obje Koreje polagale pravo nad cijelim poluotokom, druge zaraćene frakcije su igrale svoje igre u pozadini Hladnog rata. SAD su htjele potisnuti utjecaj Sovjetskog Saveza vojnom operacijom i pokažu prisustvo direktno ispred granice sa SSSR-om. Moskva je htjela da se američke snage budu zaokupljene kako na Atlantiku tako i na Pacifiku.

"Rat je završen primirjem. Nitko nije zaista pobijedio, ali su obje supersile, uključujući i Sjevernu i Južnu Koreju, ostale netaknute i nisu izgubile svoje pozicije", rekao je Pfennig.

Kasne posljedice

Tijekom Korejskog rata, mlada Narodna Republika Kina je bila samo predstavnica svog „velikog brata“ Sovjetskog Saveza. Međutim, nakon što je Kina poslala oružane snage, SAD su postale svjesne političke budućnosti Tajvana, gdje je dotadašnja kineska vlada pod vodstvom stranke Kuomintang našla utočište nakon gubitka građanskog rata protiv komunista 1949. godine. Tako je na primjer Washington iskoristio otok Tajvan, koji je sebe službeno nazivao Republikom Tajvan i koje je imalo stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, kao mostobran protiv komunista na kopnu i to čini do danas.

I Kina do danas ima koristi od Korejskog rata usprkos velikim gubicima, kaže Maximilian Ernst, stručnjak za istočnu Aziju u Centru za sigurnost, diplomaciju i strategiju (Centre for Security, Diplomacy and Strategy - CSDS) u Bruxellesu: „Komunističko rukovodstvo u Pekingu je težilo ka uspostavljanju Kine kao regionalne hegemonističke sile. Zato je još 1950. trebalo smanjiti moć SAD-a na Korejskom poluotoku".

Nakon Korejskog rata, mnoge obitelji u Koreji su ostale razdvojene. „Većina Južnokorejaca koje poznajem ima daleke rođake u Sjevernoj Koreji koje ne mogu upoznati", kaže Ernst. „I zaista su bile potrebna desetljeća da se Južnokorejci izvuku iz siromaštva. Komunistički sjever je trenutno međunarodno izoliran zbog ponovljenih nuklearnih i raketnih testova. Narod živi u golom siromaštvu. Samo Kina podržava režim diktatora Kima Jung Una."

Korejski rat je također i odlučujuće opravdanje za nedostatak ekonomske aktivnosti, kaže Ernst. „Rat službeno nikada nije okončan. Tekuće ratno stanje, prekinuto samo sporazumom o primirju iz 1953. godine, održava totalitarni režim dinastije Kim, pod kojim milijuni Sjevernokorejaca i danas pate."

Ernst, međutim, ne vjeruje da će se na Korejskom poluotoku u današnjoj Aziji ponovo voditi oružani sukobi Kine i SAD-a, jer je „svaki akter zainteresiran za status quo u Koreji”. Zamisliva poprišta rata mogu biti u Tajvanskom tjesnacu ili u Južnom kineskom moru. „Ali čim bi se Kina i SAD međusobno vojno sukobili, poluotok bi bio vrlo brzo umiješan jer bi Peking mogao napasti američke trupe stacionirane u Južnoj Koreji."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu