Njemačka je u 1949. još uvijek u ruševinama. Od pada nacionalsocijalizma i okončanja rat prošle su tek četiri godine, a posljednji demokratski izbori održani su prije 17 godina – kratko nakon toga je Adolf Hitler ugušio demokraciju. Samo nekoliko mjeseci prije prvih poslijeratnih izbora utemeljena je Savezna Republika Njemačka. A 14. kolovoza 1949. Nijemci s pravom glasa su pozvani da na biralištima izaberu prvi demokratski saziv parlamenta u mladoj državi.

„To nisu bili samo prvi izbori za Bundestag, to su bili i prvi slobodni izbori od jeseni 1932., od krizne finalne faze Weimarske republike“, kaže povjesničar Benedikt Wintgens za DW. „Civilizacijski krah i Drugi svjetski rat sa svim posljedicama“ dogodili su se između tih dvaju izbora, kaže on. „I stoga je to bio novi početak u procesu izbora, u demokraciji, pa i u srastanju s državnim okvirom koji u tom obliku nikada nije postojao.“

No, pravo izbora nisu imali svi Nijemci. Zemlja je nakon rata podijeljena u okupacijske zone četiri pobjedničke sile. Održavanje izbora su “blagoslovile” samo tri zapadne pobjedničke sile (SAD, Velika Britanija i Francuska), a Sovjetski Savez je u svojoj zoni, na istoku, instalirao komunistički sustav – bez slobodnih izbora.

Koje su stranke nastupile na izborima?

Za naklonost oko 31 milijuna građana s pravom glasa borilo se mnoštvo različitih stranaka. Wintgens podsjeća „da je 1949. strankama za djelovanje bila potrebna licenca od strane savezničkih okupacijskih sila“. Osim konzervativnih kršćanskih demokrata (CDU/CSU) te radničkoj klasi bliskih socijaldemokrata (SPD), u utrku su krenuli primjerice i liberalna Slobodna demokratska stranka (FDP), Komunistička partija, Bavarska stranka (koju se moglo birati na području Bavarske), nacionalno-konzervativna Njemačka stranka ili katolička Stranka centra, te brojne druge političke opcije. Neke od tadašnjih stranaka već odavno su se izgubile s političke scene i više ni ne postoje. 

Kao posebnost izbornog sustava valja napomenuti izborni prag od pet posto. Samo one stranke koje su na razini cijele Savezne Republike uspjele osvojiti barem pet posto glasova imale su pravo na slanje svojih zastupnika u Bundestag.

Parlament je tada, kako je bilo predviđeno, trebao zasjedati u Bonnu. Taj grad je bio zamišljen samo kao privremeno rješenje za sjedište parlamenta. Ali to privremeno rješenje je postalo trajno – sve do ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke u Bonnu je bilo sjedište i Bundestaga i savezne vlade. Bundestag se tek 2000. preselio ponovno u Berlin.

Duel Adenauera i Schumachera

Pitanje je bilo hoće li uopće Nijemci u zapadnim zonama (is)koristiti svoje ponovno stečeno biračko pravo te tako legitimirati mladu državu – Saveznu Republiku Njemačku? Nositelji listi dviju najvećih stranaka, stranaka koje su imale najbolje šanse za pobjedu na izborima, Kurt Schumacher (SPD) i Konrad Adenauer (CDU), po tom su pitanju očito imali određene sumnje. I zato su obojica apelirali na građane da izađu na birališta.

„14. kolovoza nitko ne smije ostati kod kuće. Svi moraju otići na biračka mjesta“, govorio je Adenauer. A Schumacher je o značaju tih izbora rekao: „Savezna Republika na njemačkom zapadu treba se ujediniti, treba formirati temelj njemačkog jedinstva, treba Nijemcima dati šansu da budu ravnopravni dio novoutemeljene Europe.“

Oštri napadi tijekom kampanje

Predizborna kampanja je bila žestoka. Schumacher, koji je bio obilježen desetogodišnjim zatočeništvom u koncentracijskom logoru zbog toga što je pružao politički otpor nacionalsocijalizmu, jednom zgodom je Adenauera nazvao „Lügenauer“ (igra riječi kojom je htio poručiti da je Adenauer lažljivac, nap. red.), a CDU označio kao stranku koja zastupa interese kapitala, odnosno ratnim profiterima. Adenauer, koji je tada imao već 73 godine, čovjek koji je u ranijoj političkoj karijeri bio i gradonačelnik Kölna, za Schumachera je rekao da je „Rattenfänger“, odnosno da na retorički spretan način manipulira ljudima. Adenauer je napadao Schumachera zbog njegovih tirada na račun Katoličke crkve, te mu predbacivao da je blizak komunistima.

U Njemačkoj su u to vrijeme još uvijek vladale poslijeratna kriza i nestašica. Nema dovoljno stambenog prostora, što i ne čudi zbog razaranja u ratu i milijuna izbjeglica koji su na zapad, u Saveznu Republiku, stigli s istočnih, izgubljenih područja. Cijene su visoke, baš kao i stopa nezaposlenosti. Što se tiče gospodarske politike, CDU zastupa načela takozvane socijalne tržišne ekonomije, koncepta u kojem socijalna država podupire slobodno tržište. SPD se pak zalaže za nacionalizaciju ključnih industrija, odnosno za jaču ulogu državnog planiranja.

Važna predizborna tema je i pitanje ponovnog ujedinjenja Njemačke. Schumacher se po tom pitanju deklarira kao izrazito nacionalno svjesni političar, on zahtijeva odlučno jedinstvo Njemačke. Adenauer je važnija integracija Savezne Republike u zapadne saveze.

Kako je izgledao prvi Bundestag?

Na dan nakon izbora je voditelj popularne emisije „Wochenschau“, tada vrlo omiljenog kino-formata u kojem su se prezentirale najvažnije vijesti tjedna, bio oduševljen: „Zapadna Njemačka je izabrala svoj prvi Bundestag. Od morske obale pa sve do malog planinskog sela, pripadnici svih klasa i slojeva su slijedili pozive na izlazak na izbore.“

78,5 posto građana s pravom glasa je tada izašlo na izbore. Visoka izlaznost je protumačena kao široka podrška stanovništva novom političkom poretku u zemlji.

U Bundestag je ušlo jedanaest stranaka. Najjači klub zastupnika je imala Unija CDU/CSU s osvojenih 31 % glasova - odnosno ukupno 139 od 402 zastupnička mandata. SPD je osvojio 29,2 %, odnosno 131 mandat u Bundestagu. FDP je bio treća najjača stranka s 52 zastupnika, a konzervativna Njemačka stranka i Bavarska stranka su osvojile po 17 mandata. Komunistička partija je imala 15 zastupnika. Danas mnogi kažu kako je tadašnji saziv Bundestaga bio izrazito fragmentiran, no s druge strane je tadašnji saziv bio puno šarolikiji od aktualnog.

Daleko od pune suverenosti...

Prvi Bundestag se konstituirao (naslovna fotografija) 7. rujna 1949. Nakon teških koalicijskih pregovora, Unija je formirala vladajuću koaliciju s FDP-om i Njemačkom strankom. Konrad Adenauer je 15. rujna izabran za saveznog kancelara – s tijesnom većinom od jednog jedinog glasa. Njegovog vlastitog.

Unija je morala platiti i određenu cijenu za koaliciju s FDP-om: zauzvrat je Unija podržala izbor liberala Theodora Heussa za saveznog predsjednika. Heuss je na tu dužnost izabran 12.9., dakle tri dana prije nego što je Adenauer postao prvi kancelar SR Njemačke.

Nova država je tako uspješno preskočila prve velike prepreke na svom putu. Ali manevarski prostor za novu vlast je bio ograničen. A koliko je bio ograničen, to se moglo vidjeti već prilikom prvog Adenauerovog službenog poteza na kancelarskoj poziciji: on je posjetio Visoke povjerenike, predstavnike zapadnih pobjedničkih sila, koji su nadzirali rad nove vlade. Usprkos utemeljenju Zapadne Njemačke kao nove države, važni sektori poput vanjske politike ili ekonomije i dalje su bili pod kontrolom saveznika. 

Položen demokratski test zrelosti

Ali usprkos svemu mlada Savezna Republika je uspješno položila prvi demokratski test zrelosti. Lekcije za danas? Povjesničar Benedikt Wintgens u tom kontekstu podsjeća na današnje strahove od političkog ekstremizma, odnosno na stranački sustav koji prolazi kroz fazu velike transformacije.

„Kada pogledamo 1949. godinu vidimo kako se tada sve moralo iznova sortirati i kako se sve iznova poredalo. A sve je pokrenuto zahvaljujući političkoj ponudi, političkom vodstvu, zahvaljujući političkom procesu je pokrenut taj razvoj, od zemlje koja je nesortirana i znatno opterećena nacionalsocijalizmom i Hladnim ratom, do zemlje koja je postala stabilna demokracija. Pouka je možda da se stvari mogu riješiti kroz političko djelovanje i participaciju.“