Tek rijetko njemački političari odlaze na obljetnice ustanka u Varšavu. Prije 25 godina je tamo otišao tadašnji predsjednik Roman Herzog koji je pred spomenikom žrtvama Ustanka zamolio za oprost. Tek deset godina kasnije, 2004. je Varšavu posjetio i tadašnji njemački socijaldemokratski kancelar Gerhard Schroeder koji je tom prilikom izjavio kako se „klanjamo, u vlastitom stidu zbog zločina nacističkih jedinica" i o tom događaju je govorio kao o "njemačkoj sramoti".

Ni jedan drugi događaj ne obilježava toliko identitet poljskog glavnog grada kao Varšavski ustanak 1. kolovoza 1944. godine. Razlog tome je i golem broj žrtava, jer su Nijemci ugušili ustanak sa osobitom brutalnošću. Procjene govore i do 200.000 osoba, prije svega civila, a djelomice su ubijeni u masovnim likvidacijama, gotovo trećina već na samom početku. Stotine tisuća građana je odvedeno na prisilni rad, većinom u koncentracionim logorima. Sve do danas najvećim dijelom u koncentracione logore. Do danas Varšavski ustanak opterećuje odnose Poljske i Njemačke.

Još uvijek teško breme

Utoliko je pozitivnije prisustvo njemačkog ministra vanjskih poslova na ovogodišnjoj komemoraciji. Iako vladajuća stranka u Poljskoj Pravo i pravda sve glasnije traži ratnu odštetu od Njemačke, poljski ministar vanjskih poslova je pozvao svog njemačkog kolegu na 75. obljetnicu Ustanka. I kod zahtjeva za ratnom odštetom ovo uništavanje Varšave ima središnju ulogu. Bivši gradonačelnik Varšave i kasniji predsjednik Lech Kaczynski je 2004. dao procjenu kako je u gradu počinjena šteta od 45 milijardi dolara.

Njemački ministar Maas je već uoči odlaska u Varšavu iskazao poštovanje „snazi otpora i hrabrosti" Poljaka koji su se suprotstavili njemačkim okupatorima. To dokazuje njihovu beskrajnu težnju slobodi i samoodređenju: „Poljska i osobito Varšava se vlastitim snagama uspjela obnoviti nakon rata i zato imam golemo poštovanje i duboku poniznost."

Uništavanju grada je prethodilo pet godina brutalnog ugnjetavanja njemačkih okupatora. Deportacije, masovne likvidacije i progoni su bile svakodnevnica. Nakon što je u proljeće 1943. godine krvavo ugušen i ustanak Židova u Varšavskom getu (ta dva ustanka se često brkaju), teror u gradu je postao još veći.

Prilika „odrubiti glavu" Poljskoj

Kad je 1. kolovoza 1944. godine izbio ustanak, u Varšavi je još živjelo skoro milion ljudi. Njih 40.000 se dragovoljno priključilo podzemnim vojnim snagama koja je priznavala poljsku vladu u izbjeglištvu u Londonu. Isprva je tamo bilo tek 16.000 vojnika Wehrmachta i specijalnih odreda SS-a, ali Nijemcima je brzo stiglo pojačanje.

U tom trenutku se njemačka vojska povlačila sa istoka i sovjetska Crvena armija je bila sve bliže. "Nijemci su namjeravali od Varšave stvoriti utvrdu i bilo je jasno da bi grad već i tako bio potpuno uništen", objasnio je Leszek Zukowski, predsjednik najveće poljske udruge ratnih veterana koji se priključio ustanku sa 15 godina. „Željeli smo to spriječiti i sami osloboditi grad."

Nijemci su pak jedva dočekali pobunu. Zapovjednik SS-a Heinrich Himmler je rekao kako je „blagoslov to što su napravili Poljaci". Hitleru je obećao kako će za pet, šest tjedana ustanak biti ugušen, ali „tada je Varšava, glavni grad, glava inteligencije Poljske koja je nekada imala 16, 17 milijuna stanovnika, potpuno obrisana sa lica zemlje!"  Tako su Nijemci već prvih dana pobune likvidirali oko 50 tisuća civila.

Uzaludne nade ustanika

Ustanici su vjerovali da će dobiti pomoć: i poljska vlada u Londonu je ustrajala da im se šalje pomoć iz zraka, ali to nije bila realna opcija. Čak i kada su zrakoplovi sa oružjem, streljivom i opremom uspjeli doći sve do Varšave – nerijetko su i piloti bili poljski dragovoljci – oprema je na takvom bojištu često pala u ruke Nijemaca. Crvena armija je zapravo bila veoma blizu, na drugoj obali Visle – ali Staljin očito nije niti htio pomoći ustanku kojeg je vodila poljska vlada u Londonu. Ipak, ustanici su izdržali 63 dana – i nakon toga su se morali predati.

Nakon toga je osobno Hitler naložio uništenje grada. Eksplozivom je uništeno 90% povijesnih zgrada, između ostalog i Kraljevski dvorac. Uništeni su i svi mostovi i industrijska postrojenja. U jesen 1944. godine u ruševinama središta grada je preživljavalo tek nekoliko tisuća ljudi.

Poljski komunistički režim je desetljećima šutio o tome što se događalo u Varšavi 1944. godine – osobito zašto je sovjetska Crvena armija pustila Nijemce da „završe posao". Tek 1989. godine se u Poljskoj o tome počelo govoriti i makar se i dalje u prvom redu ističe hrabrost ustanika, u međuvremenu se čuju sumnje o stvarnom broju žrtava.

Danas je u gradu na stotine spomen ploča koje podsjećaju na borbe iz 1944. godine. U zidu katedrale Svetog Ivana u središtu grada je uzidana i tenkovska gusjenica. Tamo se nalazilo uporište pobunjenika i nacisti su crkvu uništili tenkom prepunim eksplozivom kojeg su tamo naveli iz daljine. Drugo osobito mjesto sjećanja jest Muzej Varšavskog ustanka otvoren 2004. pred kojim  se i ove godine održava komemoracija.

Tako će se i danas u Varšavi u 17 sati oglasiti sirene. To je trenutak kad svi i svatko stane kako bi se u minuti šutnje sjetili na herojski i krvavi događaj koji se dogodio prije 75 godina.