Saša Pešić ima vrlo neobičan posao – u srbijanskom gradu Nišu svakoga dana brine o 800 pasa, koliko se trenutno nalazi u njegovom privatnom i privremenom azilu. To je, kaže, trebalo biti privremeno rješenje za ogroman broj pasa koje je sklonio s ulice i spasio ih sigurne smrti zbog bolesti, prometa ili nebrige.

„Nisam mogao ni pretpostaviti da ću se baviti ovim", priča Saša za DW. „Te 2008. bilo je mnogo pasa na ulicama, svašta se događalo s njima, a ja sam često nosio hranu da ih mogu nahraniti kada ih sretnem. Prvo sam počeo sklanjati tek rođene štence iz raznog žbunja i s deponija po gradu, pa im raditi kućice, pa sam malo po malo ulazio u cijelu priču s brigom o psima."

Tijekom proteklog desetljeća s ulice je sklonio ukupno 1.200 pasa, od kojih je 400 uspješno udomio. Kaže da je najponosniji na situaciju s jednim zlatnim retrieverom kojeg je uspio spasiti s lanca iz jednog dvorišta – krvavog, iznemoglog i bolesnog.

„Kada su me zvali da odem po njega, on je doslovce umirao u mukama. Bio sam šokiran jer su ga živog jeli crvi. Dugo liječenje i danonoćna pažnja podigli su ga na noge, i on je bio kod mene u azilu skoro godinu dana. Tu priču je čula jedna udomiteljica iz Belgije i ispričala je prijatelju, starijem čovjeku koji je patio za svojim zlatnim retrieverom koji je uginuo sa 14 godina", priča Saša.

„On mi se odmah javio preko Facebooka i rekao da ga želi udomiti, da ima dobre uvjete, da je vlasnik tvornice za preradu ribe. Poslao je novac za sterilizaciju i transport. Tako sada Leo jede najskuplju ribu i živi vrlo dobro. Eto, to mi daje snagu da ovo i dalje radim."

Život od donacija

Sašin azil u potpunosti funkcionira od donacija iz inozemstva i situacija nije sjajna. Svih 800 pasa u azilu dobiju ime, a s njima rade brojni volonteri koji im pomažu u socijalizaciji. Osim ljubavi, pažnje i prostora, hrana je najskuplja stavka jer 400 grama po psu najjeftinijih granula dnevno – dovede do računice od 300 eura na dan.

„Potrebno je da se psi hrane granulama, a za granule mi je potrebno 10.000 eura mjesečno. Nisam u situaciji da ih hranim samo granulama jer nemam dovoljno donacija, zato iz pekara kupujem staro pecivo, a preko zime uzimam i meso iz mesnice, pa im kuhamo. Tako sada funkcioniramo. Nekad je i to problem", objašnjava on.

U svakom trenutku se više od 2.000 pasa lutalica nalazi na niškim ulicama, prema procjenama nadležnih institucija. Gradski vijećnik za komunalne djelatnosti Igor Vojinović kaže da se grad trudi utjecati na smanjenje tog broja. Međutim, kapacitet postojećeg prihvatilišta je tek osamdesetak pasa u trideset boksova. Dodatni problem je što se ovo prihvatilište nalazi na gradskom deponiju i još uvijek nije nađeno dugoročno rješenje.

Milijuni odštete zbog ugriza pasa

„Nažalost, ovo je problem koji se godinama povlači, i zaista smatram da deponij nije dobro mjesto za pse, a to je trenutno iznuđeno rješenje. Ne kažem ja da su uvjeti gore loši, uvjeti su u skladu sa zakonom. Problem je kapacitet prihvatilišta, jer azil još uvijek nemamo. Uporno radimo da pronađemo odgovarajuće zemljište od najmanje 1,5 do 2 hektara za kvalitetan azil s dovoljnim kapacitetom", kaže Vojinović. On objašnjava da su kod nekoliko lokacija za koje su bili zainteresirani nailazili na različite probleme koji bi tehnički onemogućili trajno rješenje.

„Ili postoji veliki otpor građana zbog moguće buke iz azila koja je od 80 do 120 decibela, ili je to zemljište u restituciji, ili ne može biti u vlasništvu grada kao u slučaju kada smo pregovarali s Kazneno-popravnim zavodom gdje smo u proces tretmana željeli uključiti i ljude na odsluženju kazne. U daljim pregovorima smo saznali da to zemljište ne može biti ustupljeno gradu ili dano na korištenje jer je u vlasništvu Ministarstva pravde", objašnjava on.

Igor Vojinović kaže da bi dugoročno rješenje problema bilo od velikog značaja za grad, imajući u vidu na novac koji grad mora isplatiti kao naknadu štete u slučaju da nekog ugrize pas lutalica. U 2016. godini je iz gradske blagajne isplaćeno više od 48 milijuna dinara, a u 2017. skoro 80 milijuna dinara na ime štete zbog ugriza pasa i sudskih troškova. S druge strane, za izgradnju kvalitetnog objekta za azil potrebno oko 100 milijuna dinara, a za njegovo godišnje održavanje oko 50 milijuna dinara.

Rješenje problema za šest mjeseci?

U savjetovanje oko rada postojećeg prihvatilišta za pse su, kako kaže gradski vijećnik, po prvi put uključene i organizacije poput Društva za zaštitu životinja, pa su uvjeti sada znatno bolji. Bolji su, to kaže i Ana Mitović iz Društva za zaštitu životinja, i dodaje da se problem pasa lutalica ne sprečava prihvaćanjem ogromnog broja pasa koji se nalaze na ulicama, već sterilizacijom i čipiranjem te savjesnim vlasništvom.

„Po Zakonu o dobrobiti životinja, vlasnik psa je dužan spriječiti neželjeno potomstvo, dužan je čipirati i sterilizirati psa ako ne želi potomstvo, što lokalnim samoupravama daje mogućnost regulacije na sljedeći način: da besplatno omoguće čipiranje koje je zakonska obveza, kao i sterilizaciju, i da propišu plaćanje kazni za nesavjesne vlasnike", predlaže Mitović.

„Ozbiljne analize u zapadnim zemljama koje imaju mali broj lutalica, mali broj eutanazija i mali broj azila pokazuju da, ukoliko se u jednoj regiji za šest mjeseci sterilizira 75 posto populacije, stopa priraštaja postaje nula", kaže Ana Mitović. U Srbiji je to, dodaje, univerzalni problem jer nijedna općina nije riješila problem s lutalicama. Ona smatra da samo stare, agresivne i bolesne životinje treba držati u azilima, dok bi bilo dobro da određeni broj pasa bude slobodan pod uvjetom da budu čipirani, cijepljeni, očišćeni od parazita, sterilizirani i bezopasni po zdravlje ljudi.

„Imajući u vidu da je životni vijek uličnog psa kratak, taj sustav bi doveo do toga da mi nemamo pse na ulicama, da nemamo ogromne troškove za njihovo zbrinjavanje, ogromne troškove za plaćanje zbog ugriza i prije svega da imamo sigurnu situaciju za ljude. I da to sve riješimo na human način. To sve košta znate koliko? Jednu odluku grada", tvrdi naša sugovornica.

To pokazuje i primjer Saše Pešića čiji su svi psi sterilizirani, a u njegovom azilu nema svađe, psećih sukoba  ni zaraza. Susret s ovih 800 pasa umirujuće djeluje na ljude, pa iako ima veliki problem s nabavljanjem hrane za pse, možda i ne čudi što „privremeni" azil Saše Pešića traje već deset godina.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.