Bio je to uvod u sustavno istrebljenje sugrađana od strane nacista. Nacionalsocijalisti su prije 90 godina podigli koncentracijski logor u Dachauu, sjeverozapadno od Münchena, ni 20 kilometara od središta glavnog grada Bavarske. 22. ožujka 1933., nepuna dva mjeseca nakon preuzimanja vlasti 30. siječnja, u logor su stigli prvi zatočenici. “Dachau – značenje ovog naziva ne može se izbrisati iz njemačke povijesti”, rekao je kasnije Eugen Kogon (1903.-1987.), preživjeli Holokausta, ugledni politolog i publicist. "To važi za sve koncentracijske logore koje su nacionalsocijalisti uspostavili u svojoj sferi utjecaja", rekao je on.

Logor  - model

Zapravo, Dachau je bio neka vrsta modela za druge logore. U Dachauu, rekao je povjesničar Wolfgang Benz, "definirani su logorski propisi za kasnije koncentracijske logore". Već u Dachauu, kao i u kasnijim koncentracijskim logorima, zatvorenici su na vratima nailazili na slogan "Rad oslobađa". „Bio je to konkretan izraz za porugu zatvorenika, ugnjetavanje, dehumanizaciju", kaže Benz. Kao i kasnije u drugim velikim logorima i Dachau je imao 140 vanjskih logora. Na mnogim mjestima u tom području, bilo da se radilo o izgradnji cesta ili uklanjanju ruševina, ljudi su u nekom trenutku mogli susresti zatvorenike.

Prošlog lipnja, razgovarajući s rabinima iz brojnih europskih zemalja, bivša predsjednica Njemačkog vijeća Židova Charlotte Knobloch opisala je logor kao "izvorno mjesto nacističkog terora". A za današnje generacije, rekla je ona, to je mjesto koje je, kao nijedno drugo u Njemačkoj, podsjetnik na to da se ovako nešto nikad više ne smije ponoviti. “Nikada više isključivanje, nikada više obespravljenost, nikada više ubojstvo. Nikada više dehumanizacija. I za židovski narod također: Nikada više ne budite žrtva", kaže Knobloch. Bol ovog mjesta možda je najočitija kada rabin ovdje pjeva za pokoj dušama.

Svećenički blok

Nacionalsocijalisti su u taj logor doveli one koji su im smetali, koji im nisu bili po volji. Bili su to protivnici nacističkog režima, komunisti, angažirani kršćani, Židovi, Sinti i Romi, Jehovini svjedoci, homoseksualci. U dvanaest godina prije nego što je 29. travnja 1945. američka vojska oslobodila logor, ovdje je bilo zatočeno ukupno više od 200.000 ljudi iz cijele Europe, ili točnije rečeno: zbijeno na vrlo malom prostoru. Do kraja rata umrlo je više od 32 000 osoba; novija istraživanja polaze od više od 41.000 smrtnih slučajeva. Otprilike četvrtina svih zatvorenika bili su ljudi židovske vjere. Najmanje 11.250 njih nije preživjelo zatvor.

Posebnost Dachaua bio je takozvani svećenički blok. Godine 1940. nacionalsocijalisti su okupili svećenike iz raznih konfesija i iz 20 zemalja iz drugih logora u njemačkom Reichu, među kojima su većinom bili katolički svećenici, od kojih su mnogi došli iz Poljske. Ovdje je ukupno stradalo oko 3.000 svećenika. Kad je početkom 1945. godine u logoru izbio tifus, svećenici su se dobrovoljno prijavili brinuti o bolesnima – i pritom su mnogi izgubili živote. Tjednima nakon što su ga američki vojnici oslobodili, logor je ostao zatvoren i bio je pod strogom karantenom zbog zaraze. Više od 10.000 ljudi, oslabljenih bolešću i višegodišnjim šikaniranjem, podleglo je bolesti, među njima i nekoliko stotina katoličkih svećenika.

Među zatočenim svećenicima bili su Martin Niemöller (1892.-1984.), protestantski teolog koji je bio istaknuti antinacist, i nizozemski karmelićanin Titus Brandsma (1881.-1942.), koji je umro u logorskoj ambulanti nakon izvođenja medicinskih eksperimenata na njemu u logorskoj ambulanti. Katolička crkva ga poštuje kao sveca od 2022. Nekoliko zatvorenika koji su preživjeli kasnije su postali biskupi. Pretpostavlja se da je posljednji preživjeli svećenik Hermann Scheipers (1913.-2016.), zaređen 1937., koji je u logor došao kao "državni neprijatelj" i u logoru je bio više od četiri godine od 1941. do 1945.. I u duboku starost, s preko 90 godina, Scheipers je odlazio u škole i na razne događaje kako bi izvještavao o tom vremenu.“Morao sam kasnijim generacijama ispričati kako je bilo u Dachauu”, rekao je jednom.

Proširenje spomen područja

Spomen područje, izgrađeno 1965., svake godine posjeti oko milijun ljudi iz cijelog svijeta. Iz vremena kada je tu bio logor sačuvano je tek nekoliko zgrada. Tijekom posjeta europskih rabina prošlog ljeta bavarski ministar unutarnjih poslova Joachim Herrmann najavio je proširenje spomen područja. Osim toga će zgradama koje se trenutno koriste u druge svrhe, a pripadale su koncentracijskom logoru Dachau, biti priključene spomen području “jer su potražnja i broj posjetitelja značajno porasli”. Ovo proširenje trebalo bi, kako je rekao ministar, biti završeno najkasnije do 2025. godine.

Za 90-godišnju Charlotte Knobloch, koja trenutno obnaša funkciju predsjednice Izraelitske zajednice München,  to ostaje mjesto gdje je počelo "barbarstvo u ime Njemačke". Ona inzistira na živim sjećanjima ne samo da bi žrtvama vratila dostojanstvo. Dachau je, kaže ona, i stalni podsjetnik da "ekstremizam s ljevice i s desnice ugrožava vjeru, suživot i slobodu. On prijeti svemu što smo izgradili." One koji su ponovno progovorili protiv barbarstva u današnjoj Njemačkoj i koji ga "promiču silom, moramo zaustaviti na vrijeme".

Da ni ovakvo spomen obilježje nije imuno na novo nasilje, pokazalo se 2014. godine. Tada su u pod okriljem noći nepoznate osobe ukrale vrata od kovanog željeza spomen obilježja s natpisom “Rad oslobađa” („Arbeit macht frei"). Dvije godine kasnije pojavila su se u Norveškoj, a vraćena su 2017. Okolnosti krađe nikada nisu razjašnjene.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu