Volkswagen mnogo znači Ludwigu Briehlu. U 60-im godinama prošlog stoljeća kod jednog je velikog trgovca VW-vozilima izučio zanat automehaničara, godinama je vozio VW „bubu“. Kasnije je prešao na Audi, ta je firma dio VW-koncerna. I onda se u jesen 2015. dogodio „veliki prasak“. Javnost je bila upoznata s “dizel-aferom”. Briehl je shvatio da je pogođeno i njegovo vozilo. I tužio je Volkswagen. I opet bi to napravio, kaže on: “Definitivno. Čak i kad znam da će potrajati tri godine. To bi mi bilo svejedno.“

Baš kao Briehl, to isto bi napravilo i 86% ispitanih vozača pogođenih dizelaša. Oni bi opet tužili VW. To je rezultat nereprezentativne ankete javnog servisa SWR-a, provedene među tisućama osoba koje su podigle tužbu. 93% ih kaže da u tužbi vidi jedinu mogućnost da ostvare svoje cilj – a to je odšteta.

Motivacija

Što pogođene vozače motivira na podnošenje tužbe? Za većinu (68,9 posto) je to, osim gubitka vrijednosti njihovih automobila, i neispunjenje obećanja o zaštiti okoliša koje je proizvođač „reklamirao“ – njih 65%. Nešto rjeđe se kao razlog tužbe navodi novčana odšteta (49,8 posto), bijes (49 posto), protest protiv koncerna (43 posto) i razočaranje markom VW (33 posto).

Skepsa

U svibnju 2020. je Vrhovni savezni sud objavio svoju načelnu presudu o „izvornom“ VW-skandalu, vezanom uz manipulaciju oko mjerenja količine ispušnih plinova. Ali to ne znači da pravosuđe može odahnuti po pitanju „dizel-tužbi“. 36% ispitanih kaže da su svoje tužbe protiv raznih proizvođača podigli nakon 2019. Dakle nakon što je prošao rok zastare (koncem 2018.) u izvornom VW-skandalu. Pritom se radilo i o nekim drugim vrstama manipulacija, odnosno ugradnji specijalnih mehanizama koji su utjecali na razinu izmjerene količine CO2, odnosno istu - manipulirali.

No, šanse za uspjehom onih tužbi koje nisu bile povezane s “izvornim“ VW-ovim skandalom, na početku i nisu bile baš visoke. U međuvremenu su se šanse popravila, zahvaljujući jednoj presudi Suda Europske unije. No, među tužitelje se ipak uvukla jedna doza skepse oko mogućeg pobjede na sudu: 23% ispitanih (znači onih koji su tužili nakon 2029.) svoje šanse smatra lošima (prije 2019. tog je mišljenja bilo samo 8% tužitelja). 50% ih se odlučilo za tužbu jer ionako imaju pravno osiguranje. 50% kaže da se na tužbu odlučilo nakon što su im to preporučili odvjetnici.

Prigovori oko „industrije tužbi“

Odvjetnicima se, posebice u kontekstu drugog vala tužbi, predbacivalo da doslovno nagovaraju ljude da podignu tužbe – kako bi na tome zarađivali. Većina ispitanih osoba pak navodi da su od samog početka bili uvjereni u uspjeh tog pravnog pothvata (83%). Većina ih je (85%) temom intenzivno pozabavila prije dizanja tužbe. No, od 2019. se uočava kako je razgovor s odvjetnicima sve važniji za tužitelje – 44% u odnosnu na 25% prije toga.

Što su bili razlozi, odnosno kako su se tužitelji odlučili na podizanje tužbe zbog dizel-manipulacije? „Reklama od strane odvjetničkih ureda“ je tek na trećem mjestu (19,5%) – na prvom mjestu je „vlastito istraživanje“ (54,1%), a na drugom „mediji“ (51,4%).

"Tužitelji su uvjereni u to da su oni inicijatori dizel-tužbi, a ne odvjetnici“, kaže Florian Stahl, profesor marketinga na Sveučilištu Mannheim. On je bio zadužen za znanstveni nadzor provođenja SWR-ova istraživanja.

Preopterećeni sudovi

Dizel-tužbe su opteretile i još uvijek opterećuju njemačke sudove – takva bi se situacija mogla ponoviti i kod sljedećeg skandala. Očekivalo se kako bi sudove mogao rasteretiti  institut deklaratorne tužbe. Zakonodavac je tu mogućnost uveo neposredno uoči zastare u izbornom VW-ovom dizel-skandalu. Tako se trebalo izbjeći da se dižu brojne pojedinačne tužbe. No, u okviru VW-skandala se tako „ad acta“ stavilo samo oko 245.000 slučajeva – pritom je u stvarnosti manipulacijama bilo pogođeno oko 2,4 milijuna vozila.

Posebnost

U okviru VW-skandala valja napomenuti da je deklaratorna tužba kao pravni instrument uvedena prilično kasno, tek koncem 2018. Bilo je to neposredno prije zastare. Naime, prije implementacije se najprije moralo mijenjati zakonodavstvo.

Jedina mogućnost koja je prije toga postojala za pogođene vozače da tuže VW, a da ne moraju snositi troškove procesa (ako nemaju pravno osiguranje), bila je „kolektivna tužba“, koju je nudio primjerice pravni servis MyRight. Kod toga modela su se pogođeni vlasnici manipuliranih vozila najprije morali odreći mogućih zahtjeva u korist inkaso-tvrtke, a ta je tvrtka onda pred sudom nastupala u ime cijelog niza pojedinačnih osoba. U slučaju uspjeha pravni servis zadržava jedan postotak odštete koju uspije izboriti pred sudom. U slučaju neuspjeha tijekom suđenja, pogođeni nemaju nikakve dodatne troškove. Iz kuta gledanja samog suda, takve „kolektivne tužbe“ su ništa drugo nego brojni individualni postupci – koje se mora obraditi pojedinačno. Što se tiče obujma posla, za sudove de facto nema velike razlike između pojedinačnih postupaka i “povezivanja“ tužbi.

Drugi val

I u okviru drugog vala tužbi postoji tzv. “deklaratorna tužba”. Ovaj put protiv Mercedesa. Ona je ograničena na određene mehanizme uz pomoć kojih se manipuliralo vrijednosti ispušnih plinova. Zbog toga je s tržišta bilo povučeno 50.000 vozila. No, toj se tužbi priključilo samo oko 3.000 ljudi.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Claudia Kornmeier, Dorina Kohler, Nico Heiliger, Ulrich Lang (SWR)