Obitelj Tkalčec iz malog podravskog sela Otrovanec pored Pitomače već se 42 godine bavi seoskim turizmom na svom imanju „Zlatni klas". Počeli su u vrijeme kada taj pojam u Hrvatskoj nije bio poznat i kad ruralni, seoski ili agrarni turizam kao posebna turistička grana nije postojao. Ali, i onda je bilo ljudi koji su na obiteljski ručak i cjelodnevni boravak uz njive, voćnjake i štale željeli doći na selo. „Kao mladi entuzijasti moji roditelji, Maca i Branko, ovaj su posao započeli 1977. godine. Odlučili su ostvariti ideju da je u jednom poprilično nerazvijenom kraju moguće pristojno živjeti od posla koji vole. Na početku je bilo teško, ali sada je ta dislokacija prednost. Imali smo razne faze odrastanja, trenutno poslujemo kao seosko gospodarstvo s restoranom i smještanim kapacitetima. Ljudi danas više cijene ruralne krajeve. mir, tišinu i domaću hranu. Zapošljavamo 13 stalih radnika, postali smo mali motor pokretač za ovu mikro zajednicu“, kaže Bernard Tkalčec, koji posao preuzeo 2009. godine, nakon što su roditelji umirovljeni.

U okruženju idiličnog seoskog dvorišta gosti će ovdje biti upoznati i sa starim zanatima i običajima poput mljevenja žita na ručnom žrvnju, tkanjem na tkalačkom stanu, pečenjem kruha u staroj krušnoj peći, potkivanjem konja u starinskoj kovačnici. Djeca će se zabavljati igrama kojima su se igrali njihovi djedovi i bake; u dvorištu ih očekuju kućica na drvetu, starinski auto, ljuljačke, stolni tenis, prostrana livada i veliki voćnjak za igru i trčanje i romantično jezerce, ribnjak. Na imanju je devet rasnih konja, u okolici je sto kilometara obilježenih konjičkih staza. Moguća je vožnja kočijom kroz vinograde i voćnjake.

Autohtona ponuda

Osamdesetak kilometara zapadnije od Zlatnog klasa, u Šumečanima, selu na pola puta između Ivanić Grada i Čazme 35 kilometara udaljenom od Zagreba, nalazi se agroturističko imanje Kezele. Osnovali su ga supružnici Drago i Dobrila Kezele 2001. godine s velikim iskustvom u poslu pečenjarskog obrta kojeg su naslijedili od Draginih roditelja, Marije i Franje. Njihova kotlovina bila je nadaleko poznata i priznata, oko tanjura je vazda bila velika gužva. Obilazili su sajmove u Moslavini i od onog što su na seoskom gospodarstvu sami uzgajali pripremali jela po vlastitoj recepturi. Posije su se počeli baviti vinogradarstvom i podrumarstvom pa ništa nije bilo logičnije nego da svoju ljubav prema selu ukrste s vještinama, iskustvima i znanjima i počnu se baviti ruralnim turizmom.

Danas posao vodi treća generacija Kezeleovih, njihov sin Janko. Imanje se prostire na četiri hektara, podijeljeno je na četiri dvorišta od kojih je posjetiteljima svakako najzanimljivije ono ugostiteljsko-izletničko za goste koji dođu na jedan dan te turističko u kojem je pet objekata sa 17 soba. Pedesetak metar od restorana je vinograd s 21.000 čokota – rajnskog rizlinga, graševine, chardonnaya, škrleta i muškata žutog, merlota, shiraza i cabernet sauvignona.

„Proizvedemo 20 tisuća litara vina godišnje i sve plasiramo na našem imanju. Uz to sami radimo rakije, likere, pekmeze, ajvare, kruh, tjesteninu, zimnice, mesne prerađevine od životinja koje sami uzgajamo. Jedino ne radimo mliječne proizvode, a to nabavljamo od OPG-ova iz sela ili okolice", predstavlja Janko svoje gospodarstvo.

Previše propisa

Bernard i Janko su kolege i prijatelji, često se druže i razmjenjuju iskustva. Članovi su Udruge ruralnog turizma Hrvatske preko koje s još dvadesetak kolega pokušavaju riješiti neke svoje poslovne probleme, boriti se za prava, pomagati jedni drugima, organizirati edukativne radionice i seminare. Kažu da im je potrebno zbog čestih izmjena raznih pravilnika i propisa, obimne i vrlo često nepotrebne papirologije i birokracije, činjenice da njihovu djelatnost reguliraju dva ministarstva, zajedničkog nastupa na tržištu i promidžbi svojih usluga.

Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima između 500 i 800 pružatelja usluga u seoskom turizmu, ali točnu brojku zbog nedovoljno uređenog pravnog okvira nitko ne može točno utvrditi. „Statistički pokazatelji ne postoje jer nije jasno definirano tko su sve pružatelji usluga u seoskom turizmu. Ovim poslom se mogu baviti i OPG-ovi, obrti i trgovačka društva koja u nekom ruralnom području imaju restoran, ali nemaju vlastitu proizvodnju. A mi smatramo da je seoski turizam neodvojiv od poljoprivrede i da je upravo poljoprivreda ono što nas izdvaja od ostatka ugostiteljske i turističke ponude. Mišljenja smo da svatko od nas mora imati bar jedan poljoprivredni proizvod koji ćemo imati u cjelogodišnjoj ponudi, na čemu ćemo graditi autohtonu priču i što će nas razlikovati od klasičnih ugostitelja. A bilo bi odlično da ih imamo nekoliko“, ističe Janko koji je i dopredsjednik Udruge.

Udruga je od Ministarstva poljoprivrede zatražila da pojednostavi uvjete proizvodnje poljoprivrednih proizvoda koje plasiraju gostima. Za hranu koju sami proizvode moraju imati čitav niz rješenja i ispuniti stroge uvjete kao da ih rade u količinama za supermarkete. Smatraju da se sektor prenormiran jer ako žele nuditi više različitih proizvoda iz vlastite radionice moraju posebno registrirati vinariju, siranu, pršutariju, preradu mesa što je, ističu, preširoko za mali volumen proizvodnje.

„Imamo jako dobar primjer u Austriji gdje naši kolege u istom prostoru mogu proizvoditi različite tradicijske i poljoprivredne proizvode“, kaže Bernard. Anđelka Pejaković iz Ministarstva poljoprivrede već 20 godina u okviru Savjetodavne službe tumači i pomaže ljudima da shvate zakone kao dio svojih obveza u poslovanju. „Zakonodavstvo je komplicirano jer se radi o hrani, a hrana je striktno regulirana i ima puno propisa, naročito hrana životinjskog porijekla. Tu je i niz uredbu Europske komisije koje se su svim zemljama jednaku primjenjuju i koje se moraju poštivati", kaže ona.

Sve za razvoj sela

Vesna Rajković, načelnica sektora za posebne oblike turizma Ministarstva turizma smatra da čine dosta kako bi olakšali poslovanje onima koji se bave seoskim turizmom zbog čega su imali prigovore vlasnika hotela da se ide na ruku agroturističkim gospodarstvima. „Ministarstvo nastoji balansirati između zahtjeva, olakšati poslovanje i maksimalno skinuti opterećenja koja se mogu skinuti. Mogli smo ići i oštrije, ali da bi oživjeli sela zaista smo bili dosta fleksibilni i pojednostavili Pravilnik za seoski turizam što je na kraju dalo odlične rezultate. Zadnjih sedam godina provodimo program konkurentnosti turističkog gospodarstava gdje jedino kod seoskog turizma imamo fleksibilniji način dodjele potpora. U ovom sektoru se mogu javiti i početnici za razliku od hotela ili kampova koji prvo moraju pokazali rezultate“, objašnjava načelnica.

Bernard i Janko se slažu da je učinjeno puno na afirmaciji i poticanju seoskog turizma, ali ističu da uvijek može bolje. Tim više što se u praksi otvaraju nova pitanja i moguća rješenja na osnovu vlastitih iskustava, ali i uspješnih primjera iz drugih zemalja. Zato predlažu formiranje posebne radne skupine pri Ministarstvu turizma koje bi se bavila samo seoskim turizmom.