Deutsche Welle: Ako se pokrenu novi pregovori i Iran dopusti međunarodnim inspektorima obilazak spornog atomskog pogona, hoće li onda ipak doći do diplomatskog rješenja?

Omid Nouripour: To bi bilo fantastično, ali bojim se da je nepovjerenje na obje strane vrlo veliko. Iran premalo radi na uklanjanju tog nepovjerenja.

Teheran je u međuvremenu nastavio raditi na svom atomskom programu, Zapad je proglasio nove sankcije Iranu, a Izrael prijeti preventivnim napadom. Boji li se Iran napada?

Moj je dojam da je strah sve manji jer je vidljivo da manevarski prostor Amerikanaca i Izraelaca nije posebno velik. Koliko ja vidim, unutar iranske vlasti postoje pojedine snage koje su čak zainteresirane za to da dođe do vojnog sukoba. Ako dijelovi Vijeća čuvara revolucije, koji podržavaju predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, traže neki razlog za osvajanje prevlasti u unutarnjoj borbi za vlast, onda bi im vojni napad na Iran dobro došao. No, prije bih rekao da Ahmadinedžad i njegovi ljudi provociraju sukob u Hormuškom tjesnacu, a ne sukob s Izraelom.

Zašto Teheran želi napad na vlastitu zemlju?

Postoji borba između dva bloka: na jednoj strani je Ahmadinedžad, a na drugoj vrhovni vođa ajatolah Hamenei. Ahmadinedžad na parlamentarnim izborima nije samo izgubio dio podrške, nego je doživio i osobni poraz. Budući da njegov mandat, a time i njegovo sudjelovanje u vlasti završava u lipnju iduće godine, jer onda više neće biti predsjednik, on treba vojni sukob kako bi primjerice mogao proglasiti izvanredno stanje da bi njegova vojska mogla tražiti obračun s vjerskim vođama. To je zastrašujuće.

Za posjeta izraelskog premijera Benjamina Netanjahua Amerikanci su obećali da će spriječiti atomsko naoružavanje Irana i osigurati izraelsku vojnu premoć. No, američki predsjednik Barack Obama je za sada odbio mogućnost vojnog rješenja. Postoji li unatoč tome ratna prijetnja?

Nadam se da ne. Ne vidim nikakvu vojnu opciju koja bi imala smisla. Iranski atomski program se ne može zaustaviti napadima iz zraka. Jedino što bi stvarno bilo učinkovito bio bi pravi veliki rat koji bi na kraju doveo do toga da u Iranu dođe do promjene na vlasti. No, ja ne vjerujem da Amerikanci nakon Iraka i Afganistana i svoje proračunske katastrofe zaista imaju volje i snage za to.

Može li se dogodili da se, slično kao u Iraku, sa ili bez vojne intervencije otkrije da Iran uopće ne radi na izradi atomskog oružja?

Ne polazim od toga da u Iranu trenutačno postoji atomsko oružje. O tome se ne radi. Radi se o sposobnosti za njegovu proizvodnju. Radi se o tome da Iran tako kupuje na svjetskom tržištu da je besmislen svaki drugi način korištenja atomskog programa osim za proizvodnju atomskog oružja. To je ono što je krajnje sumnjivo.

Zašto Izrael smije imati atomsko oružje, a Iran ne smije?

Ni Izrael u stvari ne smije imati atomsko oružje. Da ga on ima i da nije ratificirao nikakve međunarodne sporazume - to baš ne djeluje umirujuće. Naravno, najbolje bi bilo kada niti jedna zemlja na Bliskom istoku ne bi imala atomsko oružje. No, postoji velika razlika između Izraela i Irana: izraelski predsjednik još nikada nije zaprijetio nekoj drugoj zemlji da je želi unišititi. Kao što je poznato, u slučaju Ahmadinedžada situacija je drugačija.

Omid Nouripour je zastupnik Zelenih u Bundestagu i član njemačko-iranske parlamentarne skupine.

Razgovarala: Diana Hodali (ajg)

Odg. ur.: Dunja Dragojević