Istraživanje organizacije Srbija 21 pokazuje da petina građana Srbije želi napustiti zemlju, a među njima je najviše mladih ljudi. U okviru te brojke čak je 34% mladih između 18 i 29 godina koji razmišljaju o odlasku, što je otprilike 450.000 građana. Gotovo polovina onih koji se žele iseliti razmišljaju o trajnom odlasku, a to je vjerojatno i svojevrsna ocjena stanja države u kojoj trenutno žive.

Građani Srbije su razočarani zbog puno stvari, i bilo bi nepravedno reći da su novac i bolji životni standard presudni motivi za napuštanje Srbije. Iako se materijalni položaj najčešće navodi kao glavni razlog i u ovom istraživanju, odmah iza toga se nalazi uređenost države kao i veliko nepovjerenje u institucije.

Ljudi odlaze - nikog nije briga

Podaci do kojih je došlo ovo istraživanje nisu neko veliko iznenađenje, jer tema odlaska ljudi svakako nije novitet u Srbiji. Međutim, i pored činjenice da je ta tema prisutna u javnosti još od velikih gastarbajterskih valova šezdesetih godina prošlog stoljeća, nekih konkretnih odgovara na (e)migrantske izazove nema. Da li bi ovi podaci ipak nekoga trebali zabrinuti? Sveučilišna profesorica u mirovini Srbijanka Turajlić ne primjećuje da je bilo tko posebno zabrinut zbog ovih postotaka koji su strašno veliki.

„Postoji jedan sindrom, koji nije nov, a to je čuvena rečenica idi odavde ako ti ovdje nije dobro. Nitko tko je na vlasti ne želi se zapitati što je to što ja radim što tjera ljude da odavde idu. Dakle, sve što ja radim je dobro, a ako se tebi to ne sviđa - idi. Kao da ova zemlja pripada vlastima, a ako su građani nezadovoljni kako se u zemlji živi to je problem građana a ne onih koji zapravo određuju kako se u Srbiji živi“, kaže Srbijanka Turajlić.

Nešto više od novca

Možda bi se vlasti i pozabavile ovakvim problemima kada bi ih mogle riješiti brzo i pokazati nekakve rezultate. Srbija je već dugo emigrantska zemlja, i tu se ništa ne može promijeniti preko noći. Na taj moment skreće pažnju i Bojan Đurić, iz organizacije Srbija 21.

Ovaj problem se ne može riješiti brzo, i zato mislim da ne postoji ni neka prevelika motivacija, kod različitih razina vlasti, da na tome nešto radi ili planira na dugi rok, ističe Đurić. „Kada ljudi kažu da nemaju perspektivu, za njih rješenje neće biti povećanje plaća od 15 ili 20 posto u idućih 10 ili 15 godina - što mogu biti ekonomski rezultati Srbije po najboljem scenariju. Ljudi se moraju na neki način uvjeriti da ovdje postoji neka nada da će živjeti bolje“. Đurić dodaje kako istraživanje pokazuje i da nije problem samo u novcu.

„Za one koji žele otići važno je što će imati veća primanja. Ali, za one koji su već otišli i žive u inozemstvu neko vrijeme, oni mijenjaju percepciju i ističu uređenost društva, funkcioniranje institucija i pojedinih segmenata društva, kao i predvidljivost u mnogim sferama života. Zato je tako malo onih koji već žive vani a spremni su se vratiti. Više za njih nije motivacija da bi u Srbiji imali istu ili sličnu mjesečnu plaću“, napominje Đurić.

Drugačiji sustav vrijednosti

Slično mišljenje dijeli i Srbijanka Turajlić. Kao dugogodišnja profesorica imala je priliku iz prve ruke čuti što je motivacija studenata da napuste Srbiju. Kako kaže, novac često nije najvažniji motiv.

„U struci kojom se ja bavim- inženjerstvo i IT-sektor posebno - s gledišta standarda on je čak u Srbiji možda veći nego negdje drugdje, imajući naravno na umu postojeće plaće i troškove života. U toj struci posla ima, i plaće nisu male. Od onih IT-inženjera koje ja poznajem, a koji su otišli, otišli su onda kada su djeca bila spremna za školu. Željeli su da im djeca rastu i žive u jednoj pristojnoj zemlji u kojoj postoji normalan sustav vrijednosti, i u kojoj se sve ne rješava korupcijom i preko veze“, kaže Srbijanka Turajlić.

Bolje biti neće

Ako bismo krenuli u nabrajanje svega što u Srbiji loše funkcionira - a moglo bi se navesti kao potencijalni motiv za odlazak iz zemlje - lista bi zaista bila dugačka. Loš javni prijevoz, šalterska birokracija, korumpirano zdravstvo, sudstvo i policija, rasturene institucije, spori vlakovi, loši putovi, partijsko zapošljavanje, medijsko i političko nasilje - i sve to uz plaću od 200-300 eura - postaje jasnije kako je potrebno imati specijalan sustav samoodržanja i dodatnu količinu meditacije kako bi se funkcioniralo u takvom okruženju.

Bojan Đurić napominje da su ljudi optimizam da će se neke stvari u tom smislu promijeniti imali samo u prvim godinama nakon 5. listopada 2000. Ali, ta nada je brzo iščezla, nastavlja Đurić, i to je zapravo ljudima ugasilo vjeru u to da će se neke stvari promijeniti.

„Mislim da se ljudi, kada razmišljaju o odlasku, prije svega rukovode iskustvima nekih drugih ljudi, ili promatrajući neku opću situaciju u društvu. Svijest o tome da se neke stvari sporo, ili uopće ne mijenjaju, čini mi se da je mnogo presudnija za nečije odluke nego možda neki konkretan događaj, u smislu da su ljudi direktno ugroženi zbog toga što netko drugi može lakše naći posao od njih, ili što se obrazovanje ne isplati uvijek“, kaže Đurić.

Program za mlade - mijenjajte opće okruženje

Partokracije je u Srbiji uvijek bilo, ali naprednjačka vlast je sustav botovskog napredovanja uspostavila kao jedan od ključnih načela u karijerama mladih ljudi. Koliko utjecaja u razmišljanju mladih o odlasku ima činjenica da se ne žele za radno mjesto „naguravati" sa stranačkim botovima? Srbijanka Turajlić smatra da je to potpuno jasno, i da „kada biste vi imali jake institucije sustava onda više ne bi bilo ni partokracije. Tako da mi se čini da je partokracija samo posljedica - ona je jednostavno posljedica želje da ne postoje institucije". Stoga profesorica Turajlić smatra da će vlast sve ove porazne brojke i postotke iz ovog istraživanja jednostavno ignorirati i prešutjeti.

„A to će prešutjeti jer ona jednostavno nema odgovor kojim ne bi prihvatila vlastitu krivnju. Prihvaćanje krivnje je prvi korak ka tome da se kaže: u redu, da vidimo što možemo promijeniti. Ali, oni ništa ne bi trebali činiti za mlade, oni bi trebali učiniti nešto za državu. Nema tu pojedinačnog poticaja i magičnih programa za mlade. Pošto mladi bježe zbog općeg okruženja, dok se ne učini nešto na popravljanju općeg okruženja, mladima se nema što ponuditi kako bi ostali u Srbiji“, smatra Srbijanka Turajlić.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android