Amal se plašljivo stisnula u jednom uglu u centru Soluna. Amal na arapskom znači "nada". Ali od nade nema ni traga u pojavi ove 62-godišnje Sirijke.

"Boji se policije", kaže nam Paul Esser (30), socijalni radnik iz Nemačke. Ranije je radio za grčku humanitarnu organizaciju NAOMI, danas se volonterski brine o ovoj ženi iz Sirije.

Zvukovi u gradskoj gužvi koji podsjećaju na eksploziju, žamor, grmljavina motora - sve može uzrokovati traume, priča nam Esser. Za tren se Amal vraća u rat, u svoj grad Al Hasak na sjeveroistoku Sirije. Tamo je izgubila četiri sina i muža. Tamo su je borci džihadističke Islamske države maltretirali i silovali.

Prepuštena volonterima

Amal, kršćanska vjernica, već dvije godine u Grčkoj ima status izbjeglice. "Više ne zna ni kako je stigla dovde", kaže nam Nihad Ibrahim, rođeni Palestinac, koji duže od tri desetljeća u Solunu radi kao psihoterapeut. I on se dobrovoljno brine o Amal, kaže da je žena teško traumatizirana.

"Izgubila je dodir sa stvarnošću i redovno doživljava traume", kaže ovaj psiholog. "Tada padne nasred ulice, već se jednom dogodilo da su je u takvom stanju opljačkali."

Volonteri su od bivših Amalinih susjeda, koji su se također našli u Grčkoj, doznali da ona potječe iz nekad bogate i ugledne obitelji. No ona sama o tome ne zna skoro ništa, izgubila je pamćenje. Kažu da joj je za prevladavanje traume potrebna prije svega stabilnost. Ali baš toga nema u Grčkoj.

Žena je već tri godine dio projekta koji financira EU, a vodi međunarodna nevladina organizacija INTERSOS. Ideja je da tražitelji azila imaju svoj stan, medicinsku skrb, potrebno obrazovanje.

No u slučajevima poput Amalinog ništa tu ne ide glatko, kaže Jorgos Juvanudis iz INTERSOS-a. Za dvije godine je Amal pet puta morala seliti jer su stanodavci otkazivali ugovor, ponekad je bilo problema u suživotu s drugim izbjeglicama.

Manja podrška za priznate izbjeglice

Juvanudis i kolege se svakako snalaze. Imaju 1.683 štićenika, od toga 500 u Solunu gdje se o njima brine samo šestoro socijalnih radnika i jedan psiholog. Dodatna nevolja je nova odluka grčke vlade: svi koji će biti priznati kao izbjeglice moraju napustiti program koji vodi INTERSOS.

Za Amal je srpanj posljednji mjesec u kojem ima osiguranu podršku - plaćenu stanarinu i skromnih 150 eura mjesečno. "Nekada su izbjeglice morale biti obaviještene pola godine unaprijed da više ne mogu biti u programu. Sada je rok skraćen na mjesec dana. To stvara zastrašujuće teške situacije, pogotovo u vrijeme korone", priča nam Juvanudis.

Prema podacima UNHCR-a u lipnju je 22.586 ljudi bilo prijavljeno za ovaj program u Grčkoj, a 6.432 su već bili priznati kao izbjeglice. Ovi potonji često su prepušteni sami sebi. "Ljudi kojima je potrebna zaštita jedva imaju vremena shvatiti što se zbiva", žali se Juvanudis.

Postoji, doduše, i drugi program koji bi trebao omogućiti priznatim izbjeglicama krov nad glavom, učenje grčkog jezika i pripremu za tržište rada. No situacija je teška zbog velike navale i sve manje spremnosti stanodavaca da iznajmljuju stanove u ovom programu. Mnogim izbjeglicama prijeti život na ulici.

"Ima, recimo, slučajeva samohranih majki s maloljetnom djecom. Gdje će one naći posao? I ako nađu, neće valjda djecu ostaviti samu?", priča Juvanudis.

Prava samo u teoriji

Odvjetnica Vivi Paskalidu iz grčkog Izbjegličkog vijeća objašnjava da priznate izbjeglice imaju gotovo ista prava kao grčki građani, ali samo u teoriji. U praksi država ne nudi dovoljno tečajeva grčkog jezika ni integraciju. Bez toga je nemoguće stati na svoje noge, kaže Paskalidu.

"Postoji financijska podrška, ista kao i za grčke državljane. Ali ona je ionako simbolična. Time se ne liječi korijen problema. Simboličnim sumama se ne može pomoći čovjeku koji ima troje ili četvoro djece. To nije dovoljno ni za osnovne namirnice, to znaju i Grci", kaže odvjetnica.

Oni koji pomažu izbjeglicama u Grčkoj ljuti su i na Bruxelles odakle stižu pohvale grčkim vlastima za odnos prema tražiteljima azila i izbjeglicama. EU je od početka izbjegličke krize prije pet godina uplatio 2,57 milijardi eura, ali to očito nije dovoljno ni za osiguravanje medicinske skrbi za sve došljake.

Amal dobiva neophodne lijekove angažmanom organizacije NAOMI, a financijski joj pomažu dobrovoljci. Žele da Amal, ako je moguće, živi u Njemačkoj, u boljim uvjetima. A žena iz Sirije želi samo malo mira.