"Upravo je vrijeme krize kada vidimo gdje Europa radi za ljude a gdje trebamo biti bolji", izjavila je Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, početkom ožujka 2021. Dakle otprilike godinu dana od početka pandemije koronavirusa. Na prvi pogled čitatelj bi mogao pomisliti da je ovo izjava data u okviru rekapitulacije (ne)učinjenog u okviru EU kada je riječ o borbi protiv korone. Ali nije.

Von der Leyen je ovu izjavu dala u Europskom parlamentu u povodu potpisivanja Deklaracije o Konferenciji o budućnosti Europe kojom je dato zeleno svjetlo za početak njenog održavanja. Nije Von der Leyen bila sama na tom svečanom činu. Važnost Konferencije su svojim potpisom, prisustvom i prigodnim govorom podvukli i predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli, te premijer Portugala, Antonio Costa, u svojstvu zemlje koja trenutno predsjedava Vijećem EU.

Umjesto reformi EU borba za zdravlje građana

Ideju o održavanju ove Konferencije dao je veliki zagovornik reformi EU, francuski predsjednik Emmanuel Macron, 2019. godine – kada još nitko nije ni mogao pomisliti da će Europa uskoro najprije biti suočena ne s reformama, nego sa spašavanjem zdravlja svojih građana. Ideju je od Macrona preuzela upravo Von der Leyen kada je, na opće iznenađenje, odjednom imenovana za šeficu Europske komisije. (Kako je to samo neodoljivo podsjećalo na kadrovske križaljke u susjedstvo EU-a ili kako neki vole zvati zapadni Balkan u "predvorju EU". A po predvorju se često već može prepoznati što nas čeka u kući.). No ni tada nije bilo govora o pandemiji. Moglo se stoga tada mirno sanjati (u svečanom govoru nas je naime predsjednica informirala i o tome kakvu Europu ona sanja) o budućnosti Europe.

No u međuvremenu Europi, kao pijesak između prstiju, klizi sadašnjost. U prvoj godini pandemije koronavirusa u EU je obolio oko 21 milijun građana, a umrlo više od 500 000 ljudi. Na cijelom kontinentu je umrlo više od 940 000.

Dakle, kriza ogromnih razmjera u kojoj ljudi trebaju Europu da radi za njih.

No zamislite da je neko tijekom jedne druge krize, primjerice rata u BiH (ili u bilo kojoj drugoj zemlji bivše Jugoslavije) pokrenuo konferenciju o tome kakvu BiH građani žele vidjeti za 10-20 godina.

Tada se u BiH ginulo svaki dan, danas dnevno umire više ljudi od koronavirusa nego tijekom rata. Nada u mir je tada bilo ono što je držalo stanovnike, današnja nada su cjepiva - za građane širom svijeta. No cjepiva nema. Nema ih dovoljno ni za same građane EU-a, a još manje za susjede, u najmanju ruku ih nema onom brzom koja bi mogla značajno zaustaviti divljački pohod virusa.

Kada će cjepiva?

"Znam da nije lako, ali moramo biti strpljivi", poručila je nedavno jedna visokopozicionirana političarka u Bruxellesu. Radimo na tome. Bit će uskoro bolje. Tako bi se otprilike mogla sažeti opća poruka.

Kada, pita se s pravom svaki već odavno umorni europski građanin.

A upravo to je dužnosnike u Bruxellesu pitao i jedan političar iz susjedstva iliti predvorja EU-a. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je očito odavno shvatio da u Bruxellesu rado vole gledati u (nejasnu) budućnost. "Bio sam u Bruxellesu. Oni su mi rekli da će biti COVAX program. Ja pitam kada. Oni kažu: 'Bit će, EU je, znate, najmoćnija sila na svijetu.' Ma sve znam, nego kada? I kada ih pet puta pitam kada, a ne dobijem konkretan odgovor nego dobijem odgovor: 'Pa prvo ćemo mi, a odmah vi iza toga.', ja pitam: Kada odmah iza? Kada ne dobijem odgovor, ja znam da idemo u pripreme". Pripreme znače u bilateralne pregovore i nabavku cjepiva protiv COVID-a 19. Vučić je ovo izjavio u Sarajevu onog dana kada je dopremio donaciju u cjepivima BiH. Bila je to prva pošiljka cjepiva koja ja stigla u BiH, ali ne iz programa COVAX, nego kao donacija Srbije.

BiH je dakle prve cjepiva dobila zahvaljujući Vučićevom nepovjerenju u europske institucije. Sama Srbija je među prvim zemljama u Europi, kada je riječ o procesu cijepljenja, zahvaljujući Vučićevom nepovjerenju u europske institucije. I tu nije kraj. Vučić je, kako je sam izjavio, gradeći upravo povjerenje, cjepiva donirao i Sjevernoj Makedoniji koja je također čekala kupljena i obećana cjepiva u okviru COVAX-a, ali je cjepivo ipak počela srbijanskom donacijom. Baš kao i Crna Gora.

I dok je isporuka kupljenih cjepiva preko COVAX-a sa zakašnjenjem počela polako krajem ožujka stizati u zemlje zapadnog Balkana (količina cjepiva u prvoj isporuci je možemo slobodno reći bila obrnuto proporcionalna pompoznosti koja je sve pratila: prva pošiljka za BiH iznosila je 23.400, za Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Kosovo 24.000, za Albaniju 38.400), Vučić je povukao još jedan potez, koji je iskoristio veliki broj građana regije, koji su uplašeni inertnošću vlastitih političkih "elita" koje ne rade ništa ili ne rade dovoljno i čekaju da ih spasi EU, pohrlili u Beograd – na cijepljenje. Prema službenim podacima Ureda za IT i eUpravu Srbije u toj zemlji je cijepljeno više od 22.000 stranaca.

Ne(oslanjanje) na Bruxelles

Vučić je očito od Bruxellesa nešto naučio: Budućnost je bitna. Tako je svojim postupkom poklanjanja cjepiva i omogućavanja stranim državljanima da se cijepe u Srbiji gradio budućnost u regionalnim odnosima. Ali za razliku od Bruxellesa: konkretnim i efikasnim djelovanjem u sadašnjosti. Ma što god bile njegove krajnje namjere.

"Ja sam preiskusan, prestar, prošao sam kroz sve to i onda to sve naučite", rekao je Vučić o obećanjima iz Bruxellesa kada je riječ o cjepivima za zapadni Balkan.

"Ja znam mog prijatelja Zorana Zaeva (premijer Sjeverne Makedonije – op. aut.). On se čovjek naravno u potpunosti oslanjao na EU jer mu je tako rečeno. Mi nismo", rekao je još Vučić.Prijatelji se najčešće o vlastitom mukama i razočarenjima po pravilu povjeravaju jedni drugima. A tko na zapadnom Balkanu zna bolje od Vučićevog prijatelja Zaeva kako izgleda kada učinite sve što Brisel od vas traži, a onda on ne održi obećanje? Ili obećava da će ga ispuniti. U budućnosti.

Vučić, razočaran, ali i svjestan da je – barem kada je o cjepivima riječ u vlastitoj zemlji i regiji u ovom trenutku ispred Bruxellesa – se nije ustručavao cijeli odnos opisati ovako: "Vi siromašni narodi propadajte".

Popunjavanje vakuuma

No upravo je na siromašne ukazao nedavno njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier koji je pozvao na solidarnost širom svijeta u raspodjeli cjepiva. "To je pitanje humanosti, ali i naših vlastitih standarda", rekao je. Steinmeier je međutim upozorio i na još jedan bitan aspekt govoreći o geopolitičkom momentu:

"Na kocki je pitanje u kakvom svijetu želimo živjeti nakon pandemije. Spriječimo li neophodnu solidarnost ne smijemo se čuditi ako druge zemlje taj vakuum ranijim dostavama iskoriste za vlastite ciljeve." Nije Steinmeier rekao na koje zemlje konkretno misli, ali je to više nego jasno. Kao što je jasno da se upravo to u sadašnjosti i događa.

Rusija svoje cjepivo Sputnjik V u međuvremenu distribuira u više od 55 zemalja u svijetu, a Kina u više od 40.

A na primjeru zapadnog Balkana se "popunjavanje vakuuma" najbolje vidi na djelu. U regiji su se za pomoć najprije obratili EU-u, kako pomoć nije dolazila, države su jedna za drugom počele nabavljati (što kupovinom, što dobivati kao donaciju) ruska ili pak kineska cjepiva. Za stručnjake nema sumnje da i Moskva i Peking ovako šire svoj geopolitički utjecaj.

„Friend in need is a friend indeed"

Istina je da se EU suočava s ogromnim izazovima: od problema s farmaceutskim kompanijama do primjerice odnosa s onima koje drži za prijatelje. Kad smo već kod prijatelja, Vučić je primjerice prilikom predaje cjepiva Sjevernoj Makedoniji rekao: „Friend in need is a friend indeed".

No što je s prijateljstvima na Zapadu? Dojučerašnji prijatelji, doduše sada svježe razdvojeni, se prepucavaju oko toga tko će kome prije uvesti zabranu na izvoz (Velika Britanija – EU), a velika nada Europljana, američki predsjednik Joe Biden, koji je i njima poručivao da se Amerika vratila (America is back) ih je očito ostavio na cjedilu. Na to je nedavno ukazao i bavarski premijer Marcus Söder, koji je, prema neslužbenim informacijama lista Bild, na jednom sastanku rekao: "Ako naši američki prijatelji imaju toliko cjepiva da mogu cijepiti čak i majmune, onda bi mogli pomoći i svojim prijateljima u Europi."

Nakon objave ove informacije u Bildu uslijedila je promptna reakcija Amerikanaca: "Odbacujemo svaku izjavu koja se odnosi na američku zabranu izvoza cjepiva. Ova tvrdnja jednostavno nije istinita", rekao je glasnogovornik američke ambasade u Berlinu za Bild. I dodao: "Svi proizvođači cjepiva u SAD-u mogu slobodno izvoziti svoje proizvode sve dok su u stanju ispuniti uvjete svojih ugovora s američkom vladom." Pročitajte još jednom: "Svi proizvođači cjepiva u SAD-u mogu slobodno izvoziti svoje proizvode sve dok su u stanju ispuniti uvjete svojih ugovora s američkom vladom." Zvuči kao America first?

Znakovite je da se upravo Soeder, samo nekoliko dana nakon ovog pisanja Bilda, založio za to da Njemačka što je prije moguće nabavi rusko cjepivo Sputnjik V.

Unatoč svemu, moralo je biti bolje

Istina je dakle da EU suočava s brojnim problemima. Istina je i da je EU, kako naglašavaju u Bruxellesu, udružila snage i pokrenula proizvodnju cjepiva. Istina je i da je uz Francusku i Svjetsku zdravstvenu organizaciju upravo Europska komisija zaslužna za pokretanje inicijative COVAX. Ali je istina i da je izuzetno zakazala u distribuciji cjepiva unutar i izvan EU-a. Dakle: i u efikasnosti i u solidarnosti. Ne vrijedi stoga slušati PR-nastojanja iz Bruxellesa koja glase: Bez EU bi bilo još gore. Kako bi bilo, ne znamo. To je čista hipoteza. Znamo kako je trenutno.

Stoga je jedini način da budućnost bude bolja priznati da je sadašnjost loša. I uhvatiti se u koštac s njom, a ne razmišljati i sanjati o tome kako Europa treba izgledati za 10-20 godina. Jer tko razmišlja o budućnosti kad se raspada sadašnjost?