Komentar Petera Philippa

Sjedinjene Države već treću godinu za redom u slučaju nastavka atomskog programa Iranu prijete «dalekosežnim posljedicama» – riječi koje na Vladu u Teheranu ne ostavljaju nikakav dojam. No, iz Washingtona sada stižu dojave o navodnim pripremama za rat – konkretna izvješća s pojedinostima o specijalnim postrojbama koje već operiraju po Iranu pa sve do taktičke primjene nuklearnog oružja. Radi li se o pojačanim prijetnjama i psihološkom vođenju rata? Ili možda ipak riječ o suludom nastojanju Vlade predsjednika Busha da uz pomoć oružane sile u Iranu postigne ono što je u cijelosti propalo u Iraku, a što je vrlo dvojbenim uspjehom provedeno u Afganistanu?
Na ta pitanja nema jasnog odgovora, ali je opravdana sumnja kako se ovdje ne radi o pukom zveckanju oružjem. Glavni izvor informacija, njujorški novinar Seymour Hersh, lišen je svake sumnje u spregu s Bushovom Vladom. On nimalo laskavim riječima opisuje kojom «mesijanskom revnošću» političari iz Bushova okruženja razmatraju čak i mogućnost taktičke uporabe atomske bombe te kako ih nuklearno pitanje zapravo i ne zanima, već je smjena režima u Teheranu jedino do čega im je stalo.

Bez pouka iz iračkog rata

Kako je naivan koncept da će nekoliko zračnih napada na Iran destabilizirati tamošnji režim, a narod potaknuti na ustanak. Čini se da Bijeća kuća ništa nije naučila iz rata u Iraku. To je utoliko pogubnije, što se Iran i Irak ne daju usporediti. Istina, mnogi su Iranci nezadovoljni svojim političkim sustavom, ali će u trenutku međunarodne pritiješnjenosti stati iza režima. Najnoviji pokušaj Washingtona da pojača pritisak stoga će izazvati upravo suprotno od onoga što se želi postići. Mogući američki napad neće izazvati ustanak u Iraku, a već će i sama prijetnja bombardiranjem pojačati odlučnost režima da sada pogotovo nastavi provoditi svoju atomsku politiku – i to što je brže moguće.
Bushova administracija cijelu regiju promatra vrlo pojednostavljeno te i dalje sanja o teoriji domina u demokratizaciji tog geopolitičkog prostora. No, umjesto toga, ona će požnjeti učinak domina u radikalizaciji islamskih država koje – unatoč gotovo posvemašnjem izostanku solidarnosti s Iranom – ipak neće prihvatiti američki napad na tu zemlju. U protivnome bi moglo doći do sukoba velikih razmjera.
U rukama je Washingtona da spriječi takav razvoj događaja uspostavom izravnih kontakata s Teheranom. No, samo što joj se za to ukaže prilika, Vlada SAD-a već odustaje od dijaloga, kao što je to sada slučaj i s razgovorima o Iraku. Amerika ne želi pregovarati s Iranom. Njoj je stalo do promjene režima i nadzora nad izvorima nafte i zemnoga plina. Ta je situacija opasna i za Europljane koji tako odano stoje iza Washingtona. Ne povuče li Bruxelles sada jasnu liniju, i sâm će morati preuzeti odgovornost.