Do koje mjere je ta potonula komunistička država u korist svog društvenog uređenja instrumentalizirala životnu priču mlade židovke i koliko je proturječan bio javni odnos prema njoj, dokumentira izložba pod nazivom «Anne Frank u DDR-u», što se ovih dana može razgledati u memorijalnom središtu Anne Frank u Berlinu. Povod za izložbu bila je vijest iz novinske «crne kronike», dokument o stanju duha političkih baštinika Adolfa Hitlera – šest desetljeća i više od smrti nacističkog vođe.

«Lani u ljeto je u jednom malom selu na istoku Njemačke javno spaljen ‹Dnevnik Anne Frank›. Očevid su obavili 50-godišnji policajci, u službi još iz doba DDR-a. Oni nisu poznavali ‹Dnevnik Anne Frank› pa – s obzirom na njemačku prošlost – nisu prepoznali težinu slučaja. Događaj su sveli pod ‹nanošenje materijalne štete›, rekli da ih cijela stvar podrobnije ne zanima, te otišli», kazuje direktor memorijalnog centra Anne Frank u Berlinu Thomas Heppener. Izgred desnih ekstremista i njegov neslavni policijski epilog nametnuli su pitanje: Koliko je Anne Frank doista bila poznata u DDR-u?

DDR prao ruke od nacističkih zločina

Brojni službeni dokumenti, publicistički pamfleti, fotografije, tonski i filmski zapisi stapaju se u amalgam socijalističke propagande i političke zlouporabe sudbine Anne Frank. Ta mlada židovka, prema doktrinarnoj verziji DDR-a, nije bila žrtva antisemitizma, nego imperijalizma, što je u toj zemlji bio svojevrsni sinonim za kapitalizam, pa se smrt Anne Frank u plinskoj komori koncentracijskog logora stilizirala u neizravnu kritiku Savezne Republike Njemačke i čitavog zapadnjačkog svijeta.

Kao stajaći epitet se uz ime Anne Frank u DDR-u sve do pada Berlinskog zida vezivalo upozorenje od neofašizma u zapadnoj Njemačkoj: «DDR je uvijek nastojao iskoristiti tragičnu sudbinu Anne Frank, dokazujući kako su ubojice židovske djevojčice u zapadnoj Njemačkoj, kako fašizam tamo još nije odumro, dok u DDR-u žive ‹bolji ljudi›, koji grade sretniju budućnost koja bi se i Anni Frank sigurno dopala. Tako se govorilo u DDR-u.»

Dokumentarni film bez dokumenata

Politička instrumentalizacija života i smrti mlade židovke osobito je došla do izražaja u filmskom uratku iz 1958. pod sugestivnim naslovom «Dnevnik za Anne Frank». Za nastanak tobožnjeg dokumentarca u državnoj produkciji, ističe Thomas Heppener, založio se i sâm prvi čovjek DDR-a: «Zanimljivo je da je Walter Ulbricht osobno uputio dopis vodstvu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, misleći da u arhivima, što ih je 1945. otkrila Crvena armija, postoji filmski materijal o ubojicama Anne Frank. Takvi dokumenti nisu pronađeni, ali je ipak nastao film koji jedva da pripovijeda o sudbini djevojčice, nego isključivo uperuje kažiprst u pravcu zapadne Njemačke i poručuje: ‹Tamo žive ubojice Anne Frank›.»

Obrnuto proporcionalno političkoj eksploataciji bilo je pedagoško bavljenje DDR-a «Dnevnikom Anne Frank». Autori izložbe najprije nisu bili sigurni je li ta knjiga – u DDR-u prvi put objavljena prije 50 godina – uopće bila na popisu školske lektire... «Specijalno zbog toga smo se obratili Muzeju školstva u Leipzigu. Ondje su još jednom pregledali sve nastavne programe. No, ‹Dnevnika Anne Frank› u njima nije bilo. Mislim da Anne Frank nije pristajala uz druge velike herojske priče o borcima komunističkog pokreta otpora, koje su bile važne za prikaze nacizma u DDR-u», pripovijeda Heppener.

Ljudsko zanimanje jače od ideologije

Daleko od službene vizure države građani DDR-a su «Dnevniku Anne Frank» i povijesno-socijalnim implikacijama njegova sadržaja oduvijek prilazili na ljudski način, izravno i osobno, što dokazuju brojne donacije dosad nepoznate privatne i arhivske građe. «Znamo da su mnogi posjetitelji, cijeli školski razredi i omladinske grupe odlazile na kazališnu predstavu ‹Dnevnika›, da su pisali tada još živućem ocu Anne Frank, da se o knjizi raspravljalo u crkvenom radu s mladima. Naravno da uvijek postoji razlika između službene propagande i potresnog privatnog svjedočanstva, koje je duboko dirnulo upravo brojne djevojčice u DDR-u.»

Vlastito osluškivanje životne priče Anne Frank bilo je jedna od rijetkih mogućnosti za istinsko bavljenje sudbinom žrtava holokausta u DDR-u. Propuštene prilike ova će izložba od početka iduće godine pokušati nadoknaditi gostovanjima po istočnoj Njemačkoj. – Preporučljivo i ne samo policajcima.