Azerbajdžan je napao nekoliko gradova u regiji Nagorno-Karabaha na Kavkazu, javljaju lokalni dužnosnici. „Glavni grad Stepanakert i drugi gradovi i sela trenutno su pod intenzivnim granatiranjem", priopćilo je na Facebooku predstavništvo Nagorno-Karabaha sa sjedištem u Armeniji. Azerbajdžan je pokrenuo „vojnu ofenzivu velikih razmjera". S druge strane, Ministarstvo obrane u Bakuu navodi da se radi samo o „antiterorističkoj operaciji lokalnog karaktera za obnavljanje ustavnog poretka" u regiji. Cilj je, kako se navodi, da se armensku vojsku potpuno potisne iz te regije.

Sukob oko Nagorno-Karabaha tinja već desetljećima. Regija, u kojoj većinu stanovništva čine Armenci, geografski je potpuno okružena Azerbajdžanom. Jedini put koji ju povezuje s Armenijom je takozvani „Lačinski koridor", preko kojeg se inače obavlja opskrba robom.

Međutim, od prosinca 2022. godine Azerbajdžan je blokirao taj put. Od tada je regija u velikoj mjeri odsječena od vanjskog svijeta. U početku su barem Međunarodni Crveni križ i ruske trupe, koji su trebali nadgledati sporazum o prekidu vatre postignut između Armenije i Azerbajdžana 2020. godine, još uvijek mogli dovoziti humanitarnu pomoć u tu regiju. Ali u lipnju, nakon bitke između armenskih i azerbajdžanskih vojnika na zajedničkoj granici, azerbajdžanski vladar Ilham Alijev je pooštrio blokadu, tako da su od tada stanovnici enklave prepušteni sami sebi.

Točan broj ljudi koji je pogođen tom blokadom nije poznat. Prema armenskim izvještajima, navodno ih je 120.000, dok Azerbajdžan govori o znatno manjem broju stanovnika.

Ovdje blokada, tamo pregovori

Armenija i Azerbajdžan su zapravo mjesecima u pregovorima o okončanju sukoba, koji traje desetljećima. Prvi rat između te dvije države izbio je početkom 1990-ih, ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Od tada se uvijek iznova ponavljaju incidenti duž granice, koja nije svuda jasno utvrđena.

Regija Nagorno-Karabaha je geografski u potpunosti unutar teritorija Azerbajdžana, koji se poziva na princip teritorijalnog integriteta. Ali, većinsko stanovništvo u toj regiji su Armenci, zbog čega Armenija inzistira na pravu stanovništva na samoodređenje. Dijelovi Nagorno-Karabaha su već 1991. godine proglasili neovisnost. Međutim, nijedna država na svijetu to nije priznala, čak ni Armenija - vjerojatno kako se ne bi unaprijed izjalovili mirovni pregovori s Azerbajdžanom.

Godine 2020. zbog ove regije je izbio drugi rat između Armenije i Azerbajdžana. Privremeno je okončan sporazumom o prekidu vatre uz posredovanje Moskve, što je pomoglo Azerbajdžanu da vrati kontrolu nad dijelovima spornog teritorija. Plan je bio da ruske trupe nadgledaju sporazum o prekidu vatre, ali tenzije su se nastavile. Uvijek iznova je dolazilo do novih smrtonosnih sukoba. Procjenjuje se da je od izbijanja sukoba poginulo oko 35.000 ljudi, a stotine tisuća ljudi su morale napustiti svoje domove.

Bezuspješni mirovni pregovori?

U protekle dvije godine predstavnici Bakua i Erevana sastali su se nekoliko puta u Bruxellesu, Washingtonu i Moskvi, uz posredovanje EU-a, SAD-a i Rusije, kako bi krhki sporazum o prekidu vatre pretvorili u trajni mirovni sporazum. Samo uz posredovanje EU-a već je održano šest mirovnih pregovora. Predsjednik Armenije Nikol Pašinjan u svibnju je iznenadio javnost kontroverznom izjavom da bi mogao priznati Nagorno-Karabah kao dio Azerbajdžana, pod uvjetom da Armenci tamo kao zaštićena manjina dobiju široka prava i jamstva za njihovu sigurnost.

Međutim, samoproglašena „vlada" Nagorno-Karabaha - koju čine etnički Armenci, koji su 2017. godine proglasili „Republiku Arcah" - do sada je oštro odbijala integraciju u azerbajdžansku državu. Čak ni predsjednik Azerbajdžana, Ilham Alijev, do sada nije pokazao zanimanje za takvo rješenje. Alijev je u prošlosti više puta tražio da se vlada i parlament „Republike Arcah” raspuste i da se Armenci koji tamo žive integriraju u Azerbajdžan kao „normalni, lojalni građani”. U tom kontekstu, Alijev je nedavno ponudio zarobljenim Armencima da ih osobno opskrbi zalihama pomoći, međutim, oni tu ponudu odbijaju, smatrajući je „otrovnom".

Kakvu ulogu imaju susjedne zemlje?

Pregovore dodatno kompliciraju interesi susjednih sila u regiji, prije svega Turske i Rusije. Vlada u Ankari je u prošlosti manje-više otvoreno podržavala Azerbajdžan. Jedan od razloga za to su velike etničke i kulturne sličnosti između zemalja – obje zemlje priznaju princip „jedan narod, dvije države". Turska je također i važan kupac azerbajdžanskog prirodnog plina.

Situacija je mnogo kompliciranija iz ruske perspektive: Moskva održava veze sa obje bivše sovjetske republike, iako su intenzivnije veze sa Armenijom, koja kao i Rusija ima većinski kršćansko-pravoslavno stanovništvo. Moskva opskrbljuje obje strane ruskim oružjem – ali samo Erevan ima povlaštenu cijenu. Rusija ima i vojnu bazu u drugom najvećem gradu Armenije, Gjumriju.

Međutim, sporazumom o prekidu vatre koji je nedavno ispregovarala Moskva, Azerbajdžan je vratio kontrolu nad velikim područjima Nagorno-Karabaha, a ruska vojska, koja bi trebala djelovati poput „mirovnih snaga" i nadgledati primirje između zaraćenih zemalja, bila je vrlo suzdržana tijekom okršaja koji su se više puta rasplamsali na granici. Zbog rata u Ukrajini Moskva je morala znatno smanjiti nazočnost svojih trupa na Kavkazu. Još uvijek je nejasno kako će Moskva reagirati na ponovnu eskalaciju na Kavkazu. Malo je vjerojatno da ima bilo kakav interes za ratnom destabilizacijom regije. Po svemu sudeći, Kremlj, čija je pozornost usmjerena na Ukrajinu, više nije u stanju održati krhku stabilnost na južnom Kavkazu. U skladu s tim su i izvještaji da je Rusija obaviještena samo nekoliko minuta prije početka azerbajdžanske „vojne operacije".

Najnovija eskalacija također predstavlja veliki udarac za međunarodne mirovne napore. Želja međunarodnih diplomata je bila da do jeseni bude postignut održiv mirovni sporazum između Armenije i Azerbajdžana. Međutim, čini se da je to sada teško ostvarivo.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu