Još i danas Hansu Völklu postane mučno kada čuje buku motora. Jer tada se budi sjećanje na tutnjavu dva helikoptera Bell-UH 1 koje ga ne napušta od noći 6. rujna 1972. godine.

U to je vrijeme Völkl bio vojnik Bundeswehra, stacioniran u zračnoj bazi Fürstenfeldbruck. Bio je noćnoj smjeni u kontrolnom tornju, trebao se brinuti za pilote koji ovdje slijeću. Dramu u Olimpijskom selu u samo 20 kilometara udaljenom Münchenu tada 21-godišnji mladić pratio je na televiziji. Tog jutra palestinski teroristi upali su u prostorije izraelskog olimpijskog tima. Ubijeni su dizač utega Josef Roman i trener Mosche Weinberg, a devet Izraelaca je uzeto za taoce.

Sati straha u Olimpijskom selu

U večernjim satima osam terorista s njihovih devet talaca popeli su se u dva helikoptera. Nisu prihvaćeni njihovi zahtjevi da njihove pristaše budu pušteni iz zatvora u Izraelu i Njemačkoj. Nakon višesatnih pregovora, tadašnji njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher obećao im je siguran prolaz do egipatske prijestolnice Kaira. Helikopteri bi ih prebacili do zračne luke Riem, gdje bi ih čekao putnički zrakoplov.

No umjesto toga piloti Savezne granične policije dovezli su ih u zračnu bazu Bundeswehra u Fürstenfeldbrucku. Tamo su se, kako se Völkl prisjeća u razgovoru za DW, helikopteri pojavili kroz maglu oko 22:30 sati i sletjeli točno ispred prozora njegovog ureda u prizemlju.

Fijasko Fürstenfeldbrucka

Ovdje su, prema planu policije, snajperisti trebali ubiti teroriste i osloboditi taoce. Ali plan je propao. Otmičari su uzvratili vatru iz kalašnjikova. S njemačke strane nije bilo dovoljno usuglašeno tko što radi. Oslobađanje talaca - za tako nešto nikada nisu bili obučeni. Policajci nisu imali radio vezu, neki su bili izloženi paljbi svojih kolega.

Völkl i njegove kolege iz Bundeswehra nisu bili obaviješteni da teroristi i njihovi taoci dolaze u Fürstenfeldbruck. "Našli smo se tu jer smo bili u noćnoj smjeni. Nitko nam ništa prije toga nije rekao", kaže on. Völkl je potražio zaklon iza radijatora dok su meci zviždali oko njega. Nekoliko metara od njegovog ureda pogođen je jedan policajac. "Tada je Anton Fliegerbauer bio pogođen”, kaže on. "Ležao je tamo. Zidovi su bili prekriveni krhotinama kostiju. Pogođen je u glavu."

Napad na Festival mira

Rafalna paljba odjekivala je sve do ponoći. Zatim je došlo do eksplozije. Jedan terorist je bacio granatu u jedan od helikoptera gdje su bili taoci koji su još uvijek bili vezani. Kada je svanulo, postalo je jasno: osim policajca Antona Fliegerbauera poginulo je i pet terorista. Nitko od izraelskih talaca nije preživio napad.

Njemačka je Olimpijskim igrama u Münchenu htjela pokazati svijetu svoje prijateljsko lice. Igre su trebale biti "proslava mira" samo 17 godina nakon rata i ubojstva šest milijuna Židova od strane nacista. Ali sada su Židovi ponovno ubijani na njemačkom tlu - a njemačka država se pokazala nesposobnom da ih zaštititi.

40 godina šutnje

Nakon jednog dana pauze i komemoracije olimpijska natjecanja u Münchenu su nastavljena. Nije bilo isprike ni od političara niti od policije za fijasko u Fürstenfeldbrucku. Nije osnovan istražni odbor, nitko nije preuzeo odgovornost za neuspjelo oslobađanje ili zato što nije prihvaćena pomoć izraelskih stručnjaka. Rođaci žrtava morali su se desetljećima boriti da uopće dobiju pristup istražnim spisima. I dan danas se bore za veće odštete. Sada se žele držati dalje od obilježavanja 50. obljetnice u Münchenu.

"Svjedoci, žrtve i njihove obitelji tretirani su gotovo kao dosadni rođaci iz stražnjeg dvorišta", kaže Ludwig Spaenle. On je bavarski povjerenik za antisemitizam i radi na suočavanju s ovim napadom. U to je vrijeme Savezna Republika, kaže on, zakazala pred terorom. "Ono što se kasnije dogodilo također je dramatičan neuspjeh države", rekao je Spaenle za DW. "Ljudi su vrlo brzo i vrlo svjesno željeli zaboraviti. Šutjeli su o tome. I nije bilo javnog sjećanja." Tek u posljednjih desetak godina se, kaže on, pokušava ponovno suočiti s tim – primjerice postavljanjem spomenika u Olimpijskom parku.

Trauma se potiskuje

Svi su se željeli vratiti normalnom životu što je brže moguće – pa tako i Hans Völkl. 1972. godine ponovo se slijetalo i polijetalo u Fürstenfeldbrucku dok su olupine još bile ispred tornja, prisjeća se Völkl. Psihološke pomoći nije bilo, liječnici su tada nakon šoka preporučivali čašicu konjaka.

„Pokušavate potisnuti takva traumatična iskustva“, kaže Anna Ulrike Bergheim. Godinama je predsjednica Povijesne udruge Fürstenfeldbruck tražila svjedoke atentata. I pronašla je ljude poput Hansa Völkla. Kada prolazi hodnicima u tornju u zrakoplovnoj bazi, gotovo za svaku sobu zna reći tko je bio tamo u noći 6. rujna 1972. godine.

"Kako si kada je riječ o sjećanjima?"

"Ljudi koji su bili tamo to definitivno nisu pravladali", kaže Bergheim za DW. „Mnogi svjedoci se tek sada pojavljuju jer su tek sada spremni o tome govoriti", kaže Bergheim. Nije samo rodbina žrtava, kaže Bergheim, dugo bila zanemarena. "U 50 godina službena strana nikada se nije zamarala onima koji su tu noć tamo bili, policajcima, pripadnicima zračnih snaga, vatrogascima na koje se pucalo dok su gasili požar. Nitko od tih ljudi nikada nije pitan tokom 50 godina: Kako se zapravo osjećaš kada je riječ o tvojim sjećanjima?"

Danas Hans Völkl javno govori o svojim iskustvima u noći 6. rujna 1972. Na primjer, o tome kako je u helikopterima vidio tijela Andréa Spitzera i Yossefa Gutfreunda s rukama u lisicama. Do sada, kaže, nije tražio kontakt s rodbinom stradalih. Ne želi se, kaže, nametati. Ako mu se netko obrati, to je nešto drugo. Čak i 50 godina nakon masakra u Münchenu još uvijek ima puno toga što se treba reći.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu