Margrit Bormann je konzervatorica i bori se protiv zuba vremena. No objekti njezinog svakodnevnog posla nisu klasična umjetnička djela nego predmeti iz svakodnevice koji upravo zbog svoje "običnosti" na drastičan način svjedoče o genocidu kojeg je nacionalsocijalistički režim izvršio nad europskim Židovima, Sintima i Romima.

Jezivi svjedoci zločina

Zadatak Margit Bormann je sačuvati i sve detalje koji ukazuju na zločin i brutalnost počinitelja: slomljene naočale, oštećeni kovčezi, polomljene igračke. Preko 100.000 predmeta, uključujući i obuću, četkice za zube ili higijenski pribor, na jeziv način svjedoče o sudbini bivših vlasnika koji su bili doslovce iščupani iz svoje svakodnevice i otjerani u smrt. Sve su to izlošci u Spomen centru Auschwitz/Birkenau, nekada najvećem logoru smrti nacističke Njemačke. Između 1940. i 1945. ovdje je pogubljeno više od milijun građana Europe. No i drugi, jezovitiji izlošci svjedoče o strahotama kroz koje su logoraši prolazili. Krystyna Oleksy, stručna voditeljica, posjetiteljima pokazuje hrpu ljudske kose iza jedne staklene vitrine. Kosa koja je nekad pripadala živim ljudima. Svaki pramen je drugačiji: smeđi, plavi ili crni uvojci. Godinama se raspravljalo o tomu što učiniti s kosom koju su nadglednici u logoru obrijali pristiglim logorašima. "Mnogi preživjeli holokausta kažu: to je možda kosa moje majke, brata ili ujne. To su praktički dijelovi tijela koje bi trebalo dostojanstveno pokopati", kaže Oleksy. No na kraju je ipak donesena odluka da se kosa sačuva. Ali se odustalo od konzerviranja. Tako će prije ili kasnije kosa jednostavno nestati, kao i ostali organski materijal.

Sve manje svjedoka

No dok se potpuno svjesno odlučilo kosu prepustiti zubu vremena, neki dijelovi logora Auschwitza propadaju jednostavno zato jer nema dovoljno novaca za njihovo održavanje. Ruševine plinskih komora i peći za kremiranje koje su njemački vojnici digli u zrak prilikom povlačenja i dalje stoje izložene zubu vremena i propadaju iz dana u dan. Za njihovo konzerviranje jednostavno nedostaje novca. 2009. je doduše osnovana zaklada za očuvanje Spomen područja ali je od obećanih 120 milijuna dolara dosad pristiglo pola. Premalo za konzerviranje mnogih preostalih objekata u Spomen području. I živućih svjedoka, preživjelih holokausta, je svakim danom sve manje. Jaceku Zieliniewiczu je 87 godina. Iako narušenog zdravlja, još uvijek posjetiteljima redovito pokazuje jezive detalje svakodnevice u Auschwitzu. "U ovoj baraci se nalazio dežurni časnik, iza nje je prostor s orkestrom a ove dvije staze su vodile prema plinskoj komori ili 'sauni' kako su je zvali čuvari", govori Zieliniewicz. On je svjestan težine svog svjedočenja, jačine koju na posjetitelje vrše riječi jednoga koji je prošao kroz logor smrti.

Posjet na Facebooku nije zamjena

No što će biti kada svjedoka poput Jaceka Zieliniewicza više ne bude? Ljudi poput Pawela Sawickog, glasnogovornika Spomen područja Auschwitz, pokušavaju dati odgovor na to pitanje. "Kada preživjelih više ne bude bilo, morat ćemo promijeniti nešto sa stalnim postavom", kaže Sawicki. Današnji izložbeni koncept potječe još iz pedesetih i prilagođen je svjedočanstvima preživjelih. Budući koncept će se više oslanjati na individualne sudbine ali i na perspektivu počinitelja. No novi postav će biti gotov tek za sedam godina. Dotada bi društvene mreže trebale preuzeti dio uloge buđenje zanimanja za holokaust kod mlađih naraštaja. Od 2009. Spomen područje je na Facebooku i otada je, koliko god to, kako kaže Sawicki, morbidno zvučalo, sakupilo više od 100.000 "lajkova". No posjet na Facebook stranici ne može zamijeniti posjet samom Spomen području. Napušteni putni kovčezi, cipele, kosa to su slike koje se urezuju u pamćenje i ne nestaju običnim klikom miša.