Nijemci su stručnjaci u širenju panike. Kad već to nije strah od novog svjetskog rata i atomske kataklizme, onda je dovoljno dobra i panika da će Njemačkoj ponestati stručnjaka s kojima bi ova zemlja mogla držati korak s izazovima budućnosti: na primjer u elektro-mobilnosti, digitalizaciji i promjenama koje sa sobom nosi umrežena Industrija 4.0.

Tu su i napisi o nedostatku njegovatelja za stare i bolesne, o nedostatku učitelja po školama, ali najveća panika se diže oko nedostatka takozvanih MINT stručnjaka – matematika, informatika, prirodne znanosti i tehnika. Uvijek iznova se čuje kako to mladi Nijemci ne znaju, to ne uče i da to neće niti naučiti. Barem neće dovoljno njih. Došljaci nam tu neće mnogo pomoći, ne samo jer ne znaju njemački, nego i zato jer često znaju i manje nego mladi Nijemci.

Tako se i u medijima već odavno udomaćio termin koji nagovještava kataklizmu koja nas neminovno čeka: Fachkräftemangel, nedostatak stručne radne snage. Ali ako se malo bolje pogleda, mnogo toga nije tako crno kao što se prikazuje, negdje nije dobro, ali i tu smo si često sami krivi.

„Nedostatak" nije isto što i „usko grlo"

Nije sporno kako u nekim područjima Njemačke, na primjer u Bavarskoj i pokrajini Baden-Württemberg doista ima poduzeća koja ne mogu naći stručnjake za svoje pogone. Ali baš su to područja gdje su i tvrtke visoke tehnologije često smještene u nekom selu gdje jednostavno niti nema mnogo ljudi koji traže posao. U gradovima i industrijskim i obrazovnim središtima izgleda sasvim drugačije: „Mi tu govorimo prije o uskim grlima u dolasku stručne radne snage, a ne o nestašici", objašnjava Axel Plünnecke iz Instituta njemačkoga gospodarstva iz Kölna. A „usko grlo" je mnogo manje dramatično nego „nestašica" kojom mediji vole plašiti javnost.

S tim se slaže i Lars Niggmeier, stručnjak za tržište rada iz Hannovera: „Po mom mišljenju, nema opće nestašice radne snage. U najvećem dijelu zanimanja zapravo imamo i velik broj nezaposlenih stručnjaka koji ne mogu naći posao. U sasvim malenom broju zanimanja je doista teško naći nekoga. Ali to je sićušan udio zanimanja u ovoj zemlji."

Zašto onda imamo toliko nezaposlenih?

O „nedostatku" radne snage se ionako može govoriti samo u uvjetima opće zaposlenosti. Ali ova zemlja je daleko od toga: ovog studenog je bilo 2 milijuna i 368 tisuća nezaposlenih i samo 772 tisuće radnih mjesta – na svako praktično po tri nezaposlena kandidata. Teško se može zamisliti da uz odgovarajuće doškolovanje nije moguće pokriti barem dobar dio tog „nedostatka" stručne radne snage.

Ali i tržište radne snage je tržište kao svako drugo: vlada zakon ponude i potražnje i ako se nešto traži, onda će i cijena rasti. Drugim riječima, ako doista postoji nedostatak stručnjaka u nekim područjima, onda bi trebalo očekivati da će i njihove plaće rasti.

A to jednostavno – nije tako, kaže nam Lars Niggmeier. Plaće takvim stručnjacima rastu, ali tu nema nikakvog iznenađenja: „Čak i inženjerima plaće rastu posve u okviru prosjeka. Kada bi vladala nestašica, onda bi njihove plaće trebale naglo rasti."  Štoviše, u Njemačkoj ima mnogo inženjera koji moraju raditi tek kao „posuđena" radna snaga.

„Jadne" njemačke škole

No i Axel Plünnecke govori o „jadnom obrazovanju" kakvo se nudi po njemačkim školama: „Znamo po ispitivanjima kako oko 20% učenika ima velikih problema uopće završiti školu. A to znači dodatno ih kvalificirati kako bi uspješno završili obrazovanje." No takve optužbe već ljute profesora iz Instituta za rad i kvalifikaciju Sveučilišta Duisburg-Essen, Gerharda Boscha: „Takve stvari se govore već 120 godina i stalno se ponavljaju." Po njegovom mišljenju, tu nisu problem škole – nego učenici, svih imovinskih slojeva: „Imamo mnogo jedinaca koji su razmaženi i teško se prilagođavaju. Imamo problema u školama i s djecom iz neobrazovanih slojeva, na primjer tamo gdje su u dugogodišnjoj nezaposlenosti roditelja stekli krivi dojam da novac dolazi sam od sebe, a ne da ga se mora zaraditi svojim radom."

Spas s izbjeglicama?

Na njemačkom tržištu rada doista ima sve više došljaka s Bliskog i Srednjeg istoka, ali za Plünneckea to u dogledno doba nije rješenje za stručnu radnu snagu. Proći će još „tri, četiri, pet godina dok na tržištu radne snage budemo imali i veći broj izbjeglica" u tim zanimanjima.

Gerhard Bosch pritom upozorava da mnogi od njih još uvijek ne znaju njemački i da se to veoma često nastavlja i u sljedećem naraštaju, među njihovom djecom koja doduše jesu u ovoj zemlji, ali žive u odvojenoj realnosti svoje kulture. „Taj problem ne smijemo umanjivati", upozorava Bosch.

No Plünnecke isto tako upozorava na statistike gdje se vidi da takvi došljaci doista dolaze u tražena zanimanja, a čak i u spomenuta MINT-zanimanja (matematika, informatika, prirodne znanosti, tehnika) se njihov broj u samo godinu dana popeo s pet na deset tisuća.

A gdje su tvrtke u skrbi za novi naraštaj?

U Njemačkoj postoji duga tradicija takozvanog „dualnog obrazovanja". Ne samo škole i sveučilišta, nego i tvrtke nude mladima radno mjesto uz obrazovanje gdje će u školskim klupama naučiti teoriju, a u samoj tvrtki praksu kakva će i trebati tom poduzeću. Tako nakon tri, četiri godine ta poduzeća dobivaju stručnjake koji točno odgovaraju njihovim potrebama.

„Moramo konstatirati da je spremnost poduzeća za takvu vrstu obrazovanja izuzetno opala", konstatira Lars Niggmeier. Dakle, kada se u poduzećima kuka o nedostatku odgovarajućih stručnjaka, onda su problem i oni sami što se više ne brinu za svoj podmladak.

Prognoze

Stručnjaci za tržište rada izuzetno nerado uopće govore o prognozama. Gerhard Bosch nas podsjeća kako je tu previše elemenata koji uvelike utječu na pitanje stručne radne snage. Kako će teći proces doseljavanja u Njemačku? Kako će se razvijati gospodarstvo? Kakva će biti demografska slika?

Zato najradije o tome uopće ne govori: „Postoje modeli budućnosti gdje se računa s golemim brojem nezaposlenih koji će izgubiti radno mjesto zbog digitalizacije. A onda imamo i studije budućnosti koji procjenjuju kako će nedostajati oko šest milijuna radnih mjesta upravo zbog te iste digitalizacije. Tu je previše prostora za puku subjektivnu procjenu i zato takve prognoze ne smatram osobito pouzdanima."

A onda nas podsjeća i na tu tipičnu njemačku sklonost širenju panike kakva se uvijek iznova čuje, od toga da na primjer više neće biti nafte pa do toga da ćemo se svi ugušiti od ispušnih plinova: „Generalno uzevši, baš sve prognoze užasa koji nas čeka u budućnosti se nisu ispunile. Da jesu, već nas odavno više ne bi bilo."