Deutsche Welle: Jučer je spriječen pokušaj terorističkog napada u Münchenu. Prema prvim istragama, napadač je bio Austrijanac, poznat kao islamist, i potječe iz obitelji bosanskog podrijetla. Ovo je treći slučaj gdje su osumnjičeni počinitelji mladići s Balkana – da podsjetimo samo na otkazani koncert Taylor Swift u Beču i teroristički napada također u Beču 2020. Čini se da na Balkanu postoji obrazac radikalizacije. Kako Vi to vidite?

Robert Pichler: Ovdje je vrlo teško dati pouzdanu ocjenu, može se samo špekulirati. Naravno, mladi muslimani sastaju se na istim forumima, antisemitizam je raširen među islamistima, ali ne samo tamo, on sada prožima sve klase, uključujući i balkanski muslimanski milje. Mislim da se ne može govoriti o šabloni, već o tendenciji, ali pritom uvijek imajući na umu da najveća muslimanska imigrantska grupa u Austriji dolazi iz zemalja jugoistočne Europe.

Očigledno, propaganda islamističkih propovjednika mržnje nekima pruža 'novi dom', gdje se osjećaju prihvaćeno i gdje mogu svoje najdublje frustracije pretvoriti u odbacivanje i mržnju prema svemu što smatraju ‚nečistim'. To nečisto je zapadni način života, to su one vrijednosti i slobode koje smo kroz duge borbe izborili protiv prevlasti vjerskih dogmi. Naravno, postavlja se pitanje zašto je taj zapadni način života, kojemu se toliko težilo u bivšem socijalističkom (jugo)istoku Europe, za određene skupine postao prijetnja i na kraju takav predmet mržnje da se protiv njega bore terorističkim sredstvima. Na to nije lako odgovoriti. Kao povjesničar antropolog, koji se već duže vrijeme bavi migrantskim mrežama između Sjeverne Makedonije i Austrije, mogu ponuditi uvid u promjenjive društvene odnose, no o pozadini islamističke radikalizacije može se samo nagađati.

Ali nisu samo vjerske dogme ono što ti mladići slijede, oni žele poduzeti konkretne akcije, izazvati patnju terorom… Koje političke ciljeve žele ostvariti?

Terorizam je, treba reći odmah na početku, taktika, a ne ideologija. Ali on odražava ekstremni oblik prezira prema ljudima koji ne razmišljaju kao vi, ne osjećaju se i ne ponašaju se kao vi. Islamistički teror je povezan s očekivanjem spasa, on atentatoru nudi rajski zagrobni život i slavu zbog njegove odlučnosti i hrabrosti.

Iznad svega, radikalni islamistički teror ’Islamske države’ ima i političku notu: on živi od vizije islamskog političkog poretka koji odbacuje legitimitet moderne, suverene, nacionalne države i teži pan-islamskoj politici i ponovnom uspostavljanju kalifata. Da bi se postigao taj cilj, nasilna borba, uključujući i terorizam, postaju efikasna politička sredstva. Mladi ljudi koji prihvaćaju tu ideologiju često nisu baš svjesni političkih implikacija svojih postupaka, oni postaju instrumenti daljinski kontroliranog fundamentalizma koji prezire Zapad, njegovu demokraciju i poštovanje ljudskih i manjinskih prava.

A u zapadnoj percepciji, politički fundamentalizam zloupotrebljava prvenstveno islam, pri čemu u stvari i etno-nacionalizam ima slične karakteristike. Pomislite samo na prezir prema demokraciji i zapadnom načinu života od strane ruske inteligencije lojalne Putinu, koja potiče rat protiv Ukrajine i ’Zapada’ i koja nailazi na razumijevanje u dijelovima pravoslavlja i u krugovima ekstremne političke desnice, ali i ljevice u Europi.

Kako su se na Zapadu ti "promjenjivi društveni odnosi" promijenili? Roditelji su dolazili i radili, nisu se negativno isticali u zapadnim društvima, bilo u Njemačkoj ili Austriji, potomci čak imaju bolju financijsku osnovu, a ipak postoji nekolicina koja je otvorena za islamističku nasilnu propagandu na internetu.

Da, mnogo se toga promijenilo od 1970-ih/1980-ih. Tada su jugoslavenski radnici migranti dolazili u Austriju ili Njemačku kako bi ovdje privremeno radili. Malo je ljudi s jugoslavenskog juga imalo namjeru trajno ostati, govorilo se eufemistički o gastarbajterima, a ne o useljenicima. Ta generacija radnika migranata uglavnom je ostala nevidljiva, prihvaćali su loše uvjete stanovanja i imali svoje društvene prostore, za lokalno stanovništvo gotovo nevidljive, u stanovima, koji su često bili masovni smještaji, i u prostorijama zavičajnih klubova.

Danas više ne možemo reći da su potomci nevidljivi...

Danas je situacija drugačija. Današnjoj generaciji mladih važno je istaknuti se, biti vidljiv, izdvojiti se od drugih. Islam je postao znak prepoznatljivosti, vidljiv svima, a značajan dio tih mladih ljudi, zapravo su to pretežno muškarci, odabrao je najreakcionarnije vrijednosti islama kao mjerilo za novu vodeću kulturu. Oni koji se tome ne pokoravaju, bivaju disciplinirani, po potrebi i nasiljem. Bečke škole, u kojima sada muslimani čine većinu, jasno pokazuju ovu razvojnu tendenciju.

Islam je postao kultni fenomen u migrantskom miljeu mladih, biti musliman je postalo "cool", a netolerancija koja to često prati izraz je inferiornog osjećaja nadmoći, koji uključuje nepoštivanje drugih religija, osobito židovstva, kao i žena i seksualnih manjina. Kritičke glasove unutar same zajednice gotovo je nemoguće čuti. Islamskoj zajednici, službenom predstavništvu muslimana u Austriji, nakon pokušaja islamističkog napada na koncertu Taylor Swift u Beču, nije palo ništa više na pamet osim podsjećanja na svoje općenito odbacivanje nasilja i ekstremizma. Austrijsko liberalno obrazovno okruženje uglavnom okreće glavu, strahujući da ne bude označeno kao rasističko i islamofobno.

S druge strane, u većinskom austrijskom društvu, odbijanje islama očigledno raste; iz raširenog nepovjerenja razvila se duboka netrpeljivost koja će se, s velikom vjerojatnošću, odraziti na nadolazećim izborima.

Za ljude s Balkana vrlo je važna veza s domovinom. Koje su posljedice toga? 

Za ljude sa sjevernomakedonskim i kosovskim migracijskim porijeklom, njihovo izvorno okruženje i dalje ima veliku važnost. Snažne obiteljske veze i društveni odnosi nisu nešto što se može lako prekinuti. To se posebno odnosi na one koji dolaze iz ruralnih područja koja su samo površno bila obuhvaćena socijalističkim modernizacijskim procesima. U tim područjima i dalje dominiraju konzervativni, muslimansko-patrijarhalni obrasci mišljenja. To olakšava povezivanje s muslimanskim zajednicama u Beču, gdje te ideje i načini života dobivaju novo značenje. Međutim, važno je naglasiti da taj konzervativizam ne znači nužno sklonost prema nasilnom islamizmu; on postaje važan kada su mladi ljudi dezorijentirani, osjećaju se isključenima i nose se s frustracijama koje radikalnim propovjednicima omogućuju da ih iskoriste za svoje ciljeve.

U Austriji su radikalizirani mladići bili radikalizirani na Zapadu, a ne na Balkanu. Često se govori da je islam na Balkanu, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu poznat po toleranciji. Ipak, radikalni pokreti postoje i tamo. Koliko je ta opasnost stvarno prisutna? 

Slika o tolerantnom islamu na Balkanu do određene mjere jest eufemizam. Balkan nije izuzet od tendencija radikalizacije. To je granična regija gdje se sukobljavaju različite sile. Za razliku od srednje Europe, ljudi na Balkanu imaju dugu povijest multikulturalnog suživota, pa je lakše nositi se s vjerskim i kulturnim razlikama. S druge strane, Jugoslavija je prošla kroz izrazito brutalno iskustvo dezintegracije. Rašireni etnonacionalizam značajno je pridonio politizaciji vjerskih razlika, a mobilizacija povijesnih mitova i mržnja prema muslimanima posebno su bili rašireni među nacionalističko-pravoslavnim krugovima. To je uvelike doprinijelo izbijanju rata, progonima i genocidu.

Sve te traume duboko su urezane u kolektivno sjećanje mnogih muslimana. S druge strane, ta je polarizacija potaknula ponovno oživljavanje vjerskih identiteta nasuprot etničkoj suprotnosti. Iako Makedonija nije prošla kroz toliko dramatične događaje kao Kosovo ili Bosna i Hercegovina, u Makedoniji, kada je riječ o muslimanskim Albancima, sekularne snage nisu bile tako jake kao na Kosovu, koje je imalo sveučilište i sloj akademski obrazovanih elita. U Makedoniji su se stoga lakše mogle čuti islamističke ideje. Ovaj novi islam, koji podržavaju karitativne muslimanske organizacije iz arapskog svijeta i Turske, također nosi jasnu anti-zapadnu poruku.

Ti mladići često savršeno govore jezik nove zemlje, žive tamo, a ipak postaju njeni protivnici. Što je pošlo po zlu? Prema jednoj studiji, radikali su se fokusirali na mlade muslimane koji su "iskusili frustraciju zbog zapadne integracije". Jesu li se ti mladići uvijek osjećali strano i neprihvaćeno, pa se sada osvećuju?

Da, integracija je kod tih mladih očito zakazala. Međutim, ne smijemo zaboraviti da velika većina doseljenih muslimana u Austriji itekako poštuje zakone i ustav te se u velikoj mjeri identificira s Austrijom. Bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da se muslimani nikada nisu osjećali prihvaćeno i da se sada zbog toga osvećuju. No nesumnjivo je da je islam u Austriji često suočen s neprijateljstvom.

S pojačanim doseljavanjem iz Bosne, albanskih područja Jugoslavije i posebno iz Turske, slika o islamu se u posljednja dva desetljeća značajno promijenila. Od jednog paternalističkog shvaćanja islama odnos je postao prepun nepovjerenja, straha i predrasuda. Mnogi potomci bivših gastarbajtera doživjeli su poteškoće svojih roditelja u prilagođavanju austrijskom društvu, roditelji su često pristajali na podređeni položaj, trpjeli poniženja i tiho se prilagođavali. Nova generacija, koja je rođena i odrasla ovdje, više ne trpi takva poniženja, treba reći: s pravom. Međutim, često nije riječ o pronalaženju ravnoteže, nego dolazi do polarizacije koja se manifestira i u svakodnevnom životu.

Što bi društvo domaćin moglo bolje učiniti i koja je uloga škola i institucija? 

Mislim da ne nedostaje spremnosti za prihvaćanje, niti novca i ekonomskih mogućnosti. U Austriji je prisutan manjak radne snage u mnogim sektorima, kvalificirani radnici se traže, pa problem nije ekonomska nužda. Obrazovanje je nesumnjivo ključni faktor, ali mnoge škole s velikim udjelom migranata više nisu prvenstveno usmjerene na prenošenje znanja, nego se bave socijalnim radom, kriznim menadžmentom, kompenzacijom za poremećene odnose između roditelja i djece, za obradu trauma koje djeca i mladi donose iz kriznih i ratnih područja, te služe kao instrument protiv vjerskog i etničkog radikalizma. Upravo na ovom području ključno je obrazovanje koje potiče prosvijećeno mišljenje. Kako možemo mlade potaknuti na kritičko suočavanje s vjerskim dogmama? Kako im približiti autonomiju kritičkog subjekta? Kako ih izvući iz njihove nesamostalnosti, njihove ovisnosti o internetskim prorocima koji se predstavljaju kao Božji predstavnici i određuju im čak i stvari poput toga je li haram ili halal imati kućnog ljubimca?

Izvan škola potrebni su dodatni programi za jačanje društvenog angažmana i profesionalne integracije. Država i civilno društvo moraju usko surađivati kako bi stvorili inkluzivnije i podržavajuće strukture. Osim toga, ključno je aktivno uključivanje muslimanskih zajednica u ovu preventivnu djelatnost, pod uvjetom da uživaju povjerenje mladih o kojima je riječ, te da mogu graditi mostove. Uzori iz zajednice koji se bore protiv radikalizacije i pokazuju alternativne životne puteve bili bi posebno učinkoviti.

Još jedan ključni element je interkulturalni dijalog, koji može pomoći u razbijanju predrasuda i stvaranju boljeg razumijevanja između različitih skupina.

Zaključno, radikalizacija je složen fenomen na koji utječu mnogi čimbenici – individualni, društveni, politički i ideološki. Ključno je analizirati uzroke, bez upadanja u generalizirane optužbe, te raditi na rješenjima koja se temelje na dijalogu, integraciji i prevenciji.

Dr. Robert Pichler je povijesni antropolog na Institutu za istraživanje Habsburške monarhije i Balkana pri Austrijskoj akademiji znanosti. U svojim istraživanjima se bavi migracijama, transnacionalizmom kao i fenomenom obitelji i srodništva na Balkanu kao i obrazovnim pitanjima.

Ovaj intervju je aktualiziran nakon terorističkog napada 5. rujna 2024. u Münchenu.