Vrhunac večeri za osamnaestogodišnju Lauru je negdje oko dva, tri sata, kada iz moćnih zvučnika u zagrebačkom klubu Močvara odjeknu uvodni taktovi kultne pjesme Bijelog dugmeta Erdelezi iz kasnih osamdesetih.

Zajedno sa stotinama drugih mladih koji u prepunom klubu plešu uz zvukove grupa poput Azre, Prljavog kazališta, Električnog orgazma ili SARS-a, ona digne ruke u zrak i zapjeva iz sveg glasa "Proljeće na moje rame slijeće, Đurđevak zeleni..."

To je taj zvuk...

U trenutku kada Laura i njeni vršnjaci nakratko prekinu ples kako bi svi zajedno zapjevali himničnu posvetu nesretnoj ljubavi i prolaznosti života, već odavno ne postoji ni grupa koja ju je snimila, ni produkcijska kuća koja ju je objavila, ni zemlja u kojoj je ona nastala. Za Lauru međutim to nije važno: "Volim ove starije pjesme jer se uz njih može najbolje plesati, tekstovi su ljepši i življa mi je muzika."

Uz to je za nju važna i autentičnost zvuka: "Danas se dosta pjesama radi uz pomoć tehnike, koristi se 'autotune', a prije se više čula gitara, bubnjevi, bas, klavijature...pravi instrumenti."

Nikakva nostalgija - muzika za ovdje i sada

"Balkan rock" naziv je "žurke/tuluma/partija/igranke" koji se jednom mjesečno održavaju u Močvari. Tada se u klub na livadi pored zagrebačkog Mosta slobode slije rijeka mladih, većinom u dobi od 17 do 25 godina, kako bi plesali i pjevali uz rock muziku rađenu na prostoru nekadašnje Jugoslavije u posljednja tri-četiri desetljeća.

Za sve njih nostalgija kao žal za nečim prošlim tu ne igra nikakvu ulogu, jednako kao ni otkuda izvođači dolaze. Za razliku od dominantne političke matrice, koja prije svega u Hrvatskoj stalno naglašava razlike naspram svega što je postojalo u vrijeme Jugoslavije, a prvenstveno svega što dolazi iz Srbije, te traži distanciranje i od jednog i od drugog, mladima koji se okupljaju oko određenog muzičkog stila to je sasvim nevažno. "Svejedno mi je odakle tko dolazi, bitno je da nema vrijeđanja", kaže Lucija, "i nije mi bitno kada je glazba nastala: slušam i staro i novo".

"Ne igra mi nikakvu ulogu odakle su izvođači", dodaje Paulina (18). A za jednu drugu Lauru (17) je važno da razumije tekst: "Najviše volim da je iz Hrvatske, ali to nije toliko bitno. Lijepo je slušati nešto na svom jeziku."

Jezik koji povezuje, a ne razdvaja

"Retro element je sastavni dio urbane glazbene scene", kaže Krešimir Krolo, sociolog sa zadarskog sveučilišta. To je kozmopolitski tip ukusa, i ta pojava nije specifična za Hrvatsku ili regiju već je to retro trend koji je i na Zapadu vrlo jak.

Što se Hrvatske i Balkana tiče, tu važnu ulogu ima jezik. "Različita istraživanja pokazuju da ćete, ako imate nešto što je jezično i kulturološki blisko, onda imati i svojevrsno grupiranje oko neke kategorije ukusa", objašnjava Krolo, "bez obzira radi li se tu o zabavnoj glazbi, narodnoj glazbi ili o rocku."

Razgraničenje prema tzv. "stranim" elementima, pogotovo onome što dolazi iz Srbije, kako to pokušavaju nametnuti zagovarači moralne panike, pritom se naprosto ignoriraju. "Kultura zna biti vrlo tvrdoglava. Sva sociološka istraživanja pokazuju da, bez obzira koliko službeni diskurs pokušava povući granice, postoji neka vrsta kulturne osmoze, neko pretapanje specifičnih oblika ukusa koje ignorira te granice. Kada se prepozna zajednički ukus, onda se tu ne priznaje službeni politički narativ."

Zabrana kao poziv

To je posebno izraženo u Hrvatskoj, budući da se tu i pitanje razgraničenja posebno naglašava, smatra Galeb Nikačević, producent iz Beograda i kreativni direktor online portala Vice Srbija. U drugim zemljama regije to nije toliko važna tema, ali u Hrvatskoj je ono što je bilo prepoznato kao da potječe iz Srbije od strane službenog main streama bilo ignorirano i zabranjeno. "A čini se da je Nabokov u pravu kada kaže da je u ljudskoj prirodi da zabranu doživljava kao poziv", kaže Nikačević.

"Turbo folk, pa ni beogradski Novi val, sve se to u Hrvatskoj nigdje nije moglo čuti na radiju ili na televiziji, a onda čovjek ode u neki klub, i tamo se na svi otkače na cajke." Zabranom se nešto samo osnažuje, naglašava Nikačević.

To brisanje granica na gotovo svim razinama je specifičan fenomen sadašnje mlade generacije. Žanrovske odrednice su izbrisane, jednako kao i granice između starog i novog ili između onoga što dolazi iz Srbije, Hrvatske ili Bosne.

"Kulturne matrice su se promijenile,  izbrisane su granice stilsko-tipoloških odrednica", smatra Nikačević, "i mladi odrastaju uz eklekticizam žanrova - miješaju se turbo-folk, dace, rock, hip-hop, metal. Mladi se danas kao ličnosti formiraju slušajući sve to."

Politika? Ne hvala!

Politička dimenzija je pritom izblijedjela. Prije dvadeset, trideset godina važnu je ulogu igralo kulturološko raslojavanje: sklonost nekoj vrsti muzike je bila povezana i sa sklonošću određenoj političkoj opciji ili ideologiji. Pogotovo za vrijeme ratova 1990-ih godina je to bilo važno. "No ta umjetna dihotomija na "mi" i "oni" je za sadašnju mladu generaciju samo nepotrebno opterećenje - kultura se više ne doživljava na normativan način", naglašava Nikačević.

Ključnu ulogu pritom igraju socijalni mediji i digitalizacija. Zahvaljujući njima svakome je sve uvijek dostupno, tu i odmah, pa nastaje ono što Nikačević naziva "medijski integriranim društvom".

Zahvaljujući digitalnoj komunikaciji nastaju nadnacionalne i nadkulturološke točke identiteta, razvijaju se nadpolitičke i nadjezične matrice komunikacije - tendencija koja tvrdokorne zagovarače nacionalnih podjela i povlačenja što nepropusnijih granica izrazito iritira, kaže Nikačević. I otuda za Bruna (18) nije bitno jesu li izvođači stariji ili noviji - on najradije sluša Balkan rock i pop jer se može "povezati s tom glazbom", jednako kao i Lucija (18), koja sluša vrlo rado kako ex-Yu-rock, tako i današnji domaći rock. "Jednostavno se pronalazim u toj glazbi", kaže ona. I to je najvažnije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android