Hrvatska i Srbija upravo trče novi krug regionalne utrke u naoružanju, kako se obično naziva odmjeravanje vojnih arsenala tih dviju država. Uz redovne vijesti iz njihova šopinga kod prestižnih vojno-industrijskih brendova, svu pažnju javnosti početkom ovog mjeseca ugrabile su kineske rakete zrak-zemlja tipa CM-400 u posjedu Vojske Srbije. Pojedini srpski tabloidi nazvali su ih provokativno „Zagrepčanke“, a s hrvatske strane vidno je zbog spoznaje o tom oružju zavladala konsternacija u samom državnom vrhu, ali i šire.

Daljnja medijska inventura tehničke opremljenosti dvaju tabora pokazala je da takva reakcija u Hrvatskoj nije slučajna. Očito je da Srbija u totalu raspolaže znatno nadmoćnijim oružjem, kao i sustavima protuzračne obrane, pa i proizvodnjom dronova, itd.

U hrvatskoj javnosti to otvara pitanja ne samo usporedbe sa Srbijom, nego i ona o upravljanju vojnim razvojem te o njegovoj strategiji. U novije doba već su potrošene ili su planirane milijarde eura za ojačavanje Hrvatske vojske koja svejedno zatim ne djeluje uvjerljivo.

Manje prostora za dijalog

Trend intenzivnog naoružavanja svakako valja promatrati u kontekstu globalnog vala frenetične kupoprodaje vojne tehnike, mada su ove dvije balkanske zemlje već nešto prije zahladile svoje odnose. No evidentna militarizacija potiče donošenje odluka naprečac kad je riječ o razvoju vojske, a također ostavlja manje prostora za susjedski dijalog. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić nastupa u ovome zasad neuvijeno trijumfalistički, dok se hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković i oko vojnih tema mahom prepiru.

„Vučić svašta govori, ali mislim da tu nema nekog ozbiljnijeg potencijala za oružani sukob“, rekao nam je Boško Jakšić, medijski vanjskopolitički analitičar iz Srbije koji smatra da tenzije između Zagreba i Beograda neće ni ubuduće lako steći snagu koja bi inicirala pravi vojni okršaj. Po njegovu uvjerenju, krajnji domet bi tu u dogledno vrijeme mogli biti incidenti nižeg ranga, više radi održavanja napetosti. Jakšić potom adresira primarnu odgovornost za takve, još uvijek nimalo kvalitetne odnose, na Aleksandra Vučića.

Konfuzno i kontradiktorno

„Od njegovog dolaska na vlast", kaže on za DW, „pokvareni su odnosi Srbije s cijelom regijom, ako izuzmemo Mađarsku. Prije svega sa Zagrebom, onda Sarajevom, Prištinom, Podgoricom. Srbija koja se hvali regionalnim liderstvom, ovdje najprije lider u kvarenju odnosa. Ona ponavlja da nema ofenzivne namjere, ali to je i realno, pošto je kompletno okruženje Srbije u članstvu NATO-a, osim BiH.“ I, naravno, osim Kosova, a moguće je da baš jačanje pregovaračke pozicije oko te zemlje predstavlja i perspektivu srpske vojno-razvojne kampanje.

Izuzetnu pažnju tako je privuklo nedavno američko opremanje kosovske vojske protuoklopnim raketama Javelin, a Jakšić podsjeća i na uključivanje te zemlje u, kao što je rekao, „malu balkansku antantu" s Hrvatskom i Albanijom: „Tu je i ulazak Kosova u Trumpov odbor za mir, i sve to je trn u oku Vučića koji ne može da ne uzvrati iako su dimenzije navedene trojne suradnje sasvim ograničene u okviru NATO-a. Ali on stalno plaši srpsku javnost, konfuzno i kontradiktorno, i sve su srbomrsci oko nas, a on će nas spasiti kao neki mesija."

Ovaj višedesetljetni dopisnik, urednik i komentator beogradskog dnevnika Politika slaže se s tezom da globalno stanje ide na ruku takvim procesima. „Opći ambijent je sve gori, a najotrovnija 'radijacija' dolazi iz Bijele kuće. Na sreću, Vučić ipak nije iskoristio šansu da postane Trumpov 'darling' kao, recimo, Orban. Osobno mu se zamjerio zbog nekih gafova, a inače voli se praviti neutralan, neopredijeljen. Onda surađuje i s Rusijom i s Ukrajinom, da ne navodim Izrael, ali ne može to zauvijek tako“, zaključio je Boško Jakšić.

Svijet asimetričnog ratovanja

A da se porast napetosti između Srbije i Hrvatske u potpunosti uklapa u sliku globalne situacije, ističe i Božo Kovačević, stručnjak za međunarodne odnose te bivši hrvatski političar i diplomat. „Istraživanja pokazuju da je ove godine daleko veći broj država koje druge države smatraju prijetnjom, nego lani. Drugo, ovakvo držanje predsjednika Srbije on sam tumači kao pripremu za obranu od napada koji navodno planira trojni pakt Hrvatska-Kosovo-Albanija, ali takva pretpostavka je posve bez osnove", rekao je Kovačević za DW.

„Prije bi mogla biti riječ o pripremi za napad na Kosovo ako međunarodne prilike budu povoljne za to“, nastavlja on, „a uznemirenost Hrvatske zbog kineskih raketa u Srbiji je sasvim jasna. Strategija hrvatske obrane postoji, ali provedba očito nije dobra, dok služi kao opravdanje za povećane proračunske iznose za obranu. No u današnjem svijetu asimetričnog ratovanja, najskuplja oružja nisu uvijek i najprikladnija, tvrdi Kovačević i dodaje jedno sjećanje na upravljanje vojnim razvojem iz vremena kada je bio ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja RH.

Opremanje bez koncepta

Prije otprilike 25 godina, na jednoj zatvorenoj sjednici Vlade RH, kao što nam je prepričao, umjesto nabavke vojnih aviona zagovarao je ulaganje u razvoj tehnologija protuzračne obrane.

„Jasno da nisam mogao predvidjeti što će ubuduće značiti dronovi, ali da su se tad hrvatski stručnjaci počeli baviti time, mogli smo već dugo imati i razvijene institute i sustave obrane za izvoz. Zato se slažem s predsjednikom Milanovićem u stavu da griješimo sa skupim opremanjem vojske bez kvalitetnog koncepta“, rekao nam je Božo Kovačević.

Ovaj naš sugovornik drži da upućeniji od njega ipak mogu promišljati sljedeće stadije ratovanja, pa bi se moralo stremiti tome, a ne prvenstveno skupim zrakoplovima i tenkovima. Hrvatska, međutim, baš nedavno je dovršila postupak likvidacije daleko najznačajnije svoje znanstveno-istraživačke institucije povezane i s vojskom, Brodarskog instituta u Zagrebu. Stoga u Hrvatskoj više nema adrese na kojoj bi se istraživale cjelovite tehnologije o kojima je ovdje riječ, ali ni to ne bi smjelo biti opravdanje za rasipanje novca pošto-poto.