Rodio se monstrum pod imenom Republika pendrečka. Sva licemjerna objašnjenja interesne kaste okupljene oko političara koji je privatizirao državu, Milorada Dodika, ne mogu stvoriti čak ni privid legalnog i legitimnog djelovanja.

Ekscesivna upotreba policijske sile na Trgu Krajine ostat će upamćena kao trenutak kada su Miloradu Dodiku, Draganu Lukaču i svim njihovim buzdovanima pale pretijesne demokratske hlače – odavno su popucale po šavovima, a šlic je van funkcije – i kada su narodu pokazali svoje ukrućene pendreke, koje već godinama umjetno prokrvljuje vijagra srpskog šovinizma.

Kratkoročno možda sada likuju kipteći od palanačke zluradosti. Uspjeli su zauzeti Trg Krajine i s njega izbrisati Davidovo srce. No na dužu stazu oni su izgubili i ljudski i politički kredibilitet.

Nema te sile koja će zatvoriti majku zato što nosi sliku svog mrtvog djeteta, a da se toj sili vlastita bahatost ne obije o glavu. Nema te sile koja će šutirati ženu na tlu, a da se i dalje smatra demokratskom. Nema te sile koja premlaćuje i hapsi oporbene zastupnike, ma tko i ma kakvi bili, kada stanu na stranu naroda, a da nije završila na smetlištu povijesti.

Zašto baš sad?

Milorad Dodik je poprilično grub, ali iskreno nabusit čovjek. Trebalo bi ozbiljno shvatiti njegove navodno estradne izjave. U srpnju za beogradske tabloide Dodik izjavljuje: "Borit ću se protiv svakoga tko hoće ukinuti Republiku Srpsku, pa i ovoga Davora koji to radi, zloupotrebljavajući ove prosvjede." U ovom tonalitetu grakću sve do danas svi dodikoidi na društvenim mrežama. Svjetska zavjera protiv RS-a se očitava u tome da jedan otac traži ubojice svoga sina.

Zaustavimo se malo kod ove izjave. Dragičević traži da institucije Republike Srpske pronađu ubojice njegovog djeteta. Ako to nisu u stanju ili čak skrivaju ubojice, onda ta poludržava po tumačenju jednog očajnog oca koji se, uzgred rečeno, borio za nju, ne treba postojati. Jer bi razlog postojanja te policije trebalo biti osiguravanje zakona, a ne prikrivanje zločina.

Pokazalo se da banjalučki ministar policije drukčije shvaća svoj posao. On će narediti pendrečenje žrtava jer ga, onako emotivnog, pogađaju njihove kletve, pa se, jadan, boji za svoju sigurnost. Ideološki alibi odavno mu je pripremio gazda Milorad.

Dodik smatra da je Davor Dragičević napao Republiku Srpsku, a ne obrnuto – da je Republika Srpska na svim razinama, ali prije svega na pravosudnoj, izdala obitelj Dragičević. Patriotsko mačevanje s ocem mrtvog djeteta je imbecilno, ali populistički udara u jezgro svesrpske prečanske paranoje: ako Milorad popusti Davoru, doći će oni iz sarajevskog "Teherana" (u kojem se, vidi čuda, odnedavno ipak nalazi Dodikova fotelja), ali i sa Zapada, da bi ukinuli RS kao okvir slobode za srpski narod.

A što kada se taj okvir počne crtati pendrekom? Draži je Srbinu iz Republike Srpske dobojsko-banjalučki od sarajevskog pendreka? Tako to vidi policajac Lukač čitajući s usana što sam sebi govori Dodik.

"Više neće biti ondje"

Podsjetimo se: David je nestao u noći između 17. i 18. ožujka. Sve se događalo u izbornoj godini. Njegovog oca nije zanimala vlast, već je tražio pravdu za mrtvog sina. Tvrdio je da mu je sin mučen i ubijen. Policija je, kad su našli tijelo, izričito tvrdila da je smrt "zadesna". Prevedeno s rogobatnog kriminalističkog žargona – nesretan slučaj.

Otac Davor je od kraja ožujka svakodnevno izlazio na isto mjesto, na Trg Krajine, da kaže kako neće odustati. Njegova borba je donijela etapnu pobjedu. Državno odvjetništvo je nekoliko mjeseci nakon što je pronađeno Davidovo tijelo počelo razmatrati opciju ubojstva. Istraga je bila iznuđena prosvjedima. Namjerno ili ne, policija prije toga nije govorila istinu. To je činjenica.

U rujnu se predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini zahuktavala. Bileća je mjesto koje je Dodik izabrao za ozbiljnu prijetnju: "Iznio krevet na trg i misli da je frajer. Osmoga više neće biti ondje", poručio je tada Dragičeviću. U Beogradu ga je za televizijski kanal s nacionalnom frekvencijom dan kasnije novinarka zamolila da konkretizira svoju namjeru "čišćenja" Trga Krajine. Dodik je rekao da je Davidov otac sve u pravu i da je izjava da Dragičevića "od osmog listopada tamo neće biti" izrečena kao politička procjena – ta tema poslije izbora neće biti politički važna. Eto, epski pjesnik iz Laktaša nije mislio to što je rekao, on samo voli metafore.

Nameće se zaključak: Dodik se u Beogradu ponaša kao Vučić u Bruxellesu. Glumi demokratskog i razumnog lidera. Što je njegova istina? Njegova istina su pendreci na glavnom banjalučkom trgu, koji, doduše, nisu došli dan nakon izbora, osmog listopada. Ali evo ih sada, krajem prosinca, u punoj raskoši.

Institucionalno nasilje i uhićenja, s one strane svakog nebeskog ili zemaljskog morala, samo su nezgrapno ispunjenje predizbornog obećanja Milorada Dodika made in Bileća. Njegova bilećanska zakletva stigla je žrtve sa zakašnjenjem, ali spektakularno i brutalno, prekrivena plaštom pseudolegalnosti.

Tvrdo nasilje, pa iščuđavanje

Dodik se oglasio. Zabezeknut. Onim što je sam proizveo. Samo što to ne kaže. Nego krivi žrtve da se neoprezno izlažu policijskom nasilju: "Moram priznati da sam šokiran scenama u kojima se na Trgu Krajine vidio majke s malom djecom i javno pitam sve u Republici Srpskoj tko bi svoje dijete doveo na mjesto koje je sasvim očigledno mjesto opsežne policijske akcije?"

Batinanje novinara, njihovo tjeranje da ljube zid, gaženje žena koje su već oborene na zemlju, udaranje narodnih zastupnika u međunožje, to je, Bože moj, rutinska stvar. Samo, otkud tamo djeca, jebote?

Mediji na Dodikovom povocu su više puta članove grupe "Pravda za Davida" nazivali "rušiteljima RS-a, stranim plaćenicima i soroševcima". Tako je, kako su utvrdile kolege iz "Raskrinkavanja", smišljena dezinformacija i vijest da su demonstranti koji su pokušali spriječiti uhićenje jednog mladića šutirali policajca na zemlji. To funkcionira čak i kada se ispod naslova o "šutiranju" objavi video na kojem od tog šutiranja nema ni traga. Nastavlja se kriminalno kriminaliziranje prosvjeda.

Jer, kako reče jedna od Dodikovih prigodnih ličnosti – Dragičević je sve u pravu.

I Lukač se oglasio. Osjeća li se odgovornim za prekomjernu uporabu sile? "Tko je prekomjerno upotrebio silu?", odgovara ovaj epski junak. Izgleda da se tamo na funkcije dolazi samo ako imaš certifikat za krajnji bezobrazluk. Da ponovimo: batinanje novinara, njihovo tjeranje da ljube zid, gaženje žena koje su već oborene na zemlju, udaranje narodnih zastupnika u međunožje, to je, Bože moj, rutinska stvar?

A Dragičević je sve u pravu, što reče jedna od one dvije Dodikove ličnosti.

Pendrek s predumišljajem

Zar sve što smo vidjeli na Trgu Krajine nije bolesno shvaćanje i prava i pravde i smisla državnog monopola sile? Ako nalogodavci naknadno tumače pendrečenje kao jedino moguće djelovanje pravne države, zar to nije bezočno ruganje građanima i žrtvama?

Davor svakako neće odustati. Bio iza rešetaka ili na slobodi, on je, i protiv svoje volje, tražeći pravdu, postao centralno mjesto otpora samovolji. Oporbene stranke mogu podržati njegove zahtjeve, ali bi svaka vrsta pretvaranja roditeljskog bola u stranačku juhu bila bljutava. Prosvjedi neće prestati. Važno bi bilo i da otpor ostane nenasilan.

Ovakvi licemjeri poput Dodika i jednotračni mozgovi poput Lukača uzalud prišivaju drugima rušilačke namjere. Baš oni ozbiljno urušavaju Republiku Srpsku, tvrdeći da je brane "zadesnom" uporabom pendreka. Zapravo, ovakvim pendrečenjem s predumišljajem, oni isisavaju svaki demokratski smisao iz nje.