Sve odluke se donose brzo, sve je pod jednim krovom. Za takve prihvatne centre su Bavarci izmislili i posebno ime: Ankerzentren. Asocijacija na more i sidrište (der Anker) svakako zvuči bolje nego da se spominje omražena „koncentracija" ili bilo što slično tome. Makar se sve i svodi na centralizaciju „obrade" izbjeglica. To je zapravo kratica skovana u najboljoj sovjetskoj maniri od pojmova Ankunft, Entscheidung i Rückführung (dolazak, odluka, povratak) tako da bi doslovan prijevod naziva tih bavarskih prihvatilišta bio nekako „dodpo centri".

No o takvim lingvističkim finesama njemačkog jezika izbjeglice u tim prihvatilištima neće imati prilike razmišljati: tamo uopće nisu predviđeni čak ni osnovni tečajevi njemačkog za njih. U svako prihvatilište će biti smješteno do 1.500 izbjeglica i tamo bi trebali ostati dok odluka ne bude donesena. Ako zahtjev za azil bude prihvaćen, bit će kao i do sad upućeni u neku od općina. Ako bude odbijen, od tamo će biti direktno odvezeni na aerodrom i prognani iz zemlje. Sve po ubrzanom postupku: za obitelji najviše za šest mjeseci, za pojedince mora biti jasno najkasnije nakon 18 mjeseci, obećao je i njemački ministar unutarnjih poslova i političar bavarskih kršćanskih demokrata, Horst Seehofer u Bundestagu.

Ne traje zbog lokacije, nego zbog sadržaja

Prvoga kolovoza se u pokrajini Bavarskoj otvara sedam takvih prihvatnih centara, a prvih šest mjeseci rada se smatra testom u kojem bi trebali pokazati svoju svrhovitost. Nakon toga bi i savezna vlada morala stvoriti pravnu pretpostavku za postojanje takvih centara jer tu mnogo toga nije pravno jasno. Da spomenemo samo osnovni problem te ideje: nema baš nikakve osnove ograničavati slobodu kretanja ljudima koji su tu došli tražiti azil. Što onda znači to njihovo smještanje „iza žice"? Makar, teoretski, smiju izlaziti. Ali, pitanje je što bi i na takvoj „slobodi" jer neće dobivati nikakvu novčanu pomoć.

Utoliko su i nadležne službe u drugim njemačkim saveznim pokrajinama uglavnom i više nego suzdržane: jedino pokrajina Saska planira otvoriti nešto slično kod Dresdena, pokrajine Hessen i Sjeverno Porajnje i Vestfalija su najavile kako će najprije „promatrati" što se događa.

Već i kada je riječ o osnovnom cilju takvih prihvatnih centara, predsjednik Vijeća za migracije Werner Schiffauer sumnja da će se bilo što promijeniti. Jer u dugim procesima nije problem jesu li izbjeglice bile „na hrpi" ili nisu, nego je problem složenosti njihovih zahtjeva: „U nedvosmislenim slučajevima, prije svega iz Sirije gdje su ljudi dolazili ravno iz mjesta na bojištu, možda će postupak biti još i brži nego što je bio do sad. Ali neće se ništa promijeniti kod složenih slučajeva, na primjer kod izbjeglica iz Afganistana koji su već po drugi puta pobjegli."

„Napustite svaku nadu, vi koji ulazite..."

Schiffauer ukazuje kako Bavarska već eksperimentira s tom metodom i kako već neko vrijeme postoje čak dva takva prihvatna centra, u Manchingu i Bambergu („Kultura dobrodošlice“ iza bodljikave žice ). Tamo se pokazalo da razmatranje zahtjeva ne traje bitno kraće nego inače, ali su se i pokazali golemi nedostaci tog koncepta: jer tamo je smješteno oko tisuću izbjeglica koji mjesecima samo čekaju da nešto bude odlučeno, bez ikakve zanimacije i praktično bez ikakve privatnosti, svi žicom ograđeni od vanjskog svijeta.

Ta dva prihvatna centra su oštro kritizirale i humanitarne udruge jer „deset posto stanara centra u Manchingu je tamo već duže od 18 mjeseci", piše Vijeće za izbjeglice Bavarske. Ljudi u tim velikim prihvatilištima trpe „od zabrane rada, prisilnog zatvaranja u logor, nedostatka novca, nepoznavanja njemačkog jezika i učenja i jezika i bilo kakvog školskog obrazovanja za maloljetnike", piše u javno objavljenoj kritici.

Zato su i nadležne službe drugih pokrajina nepovjerljive prema tom bavarskom „eksperimentu". Glasnogovornica Ureda za integraciju, rad i socijalnu skrb grada-pokrajine Berlina Regina Kreiding za DW kaže kako će se „naravno" držati zakonskih odredbi kakve budu donesene. „Ali politički, (ove prihvatne centre u Bavarskoj) smatramo kontraproduktivnima i svakako ne potiču integraciju, kad se toliko mnogo ljudi na duže vrijeme smjesti u tako velika prihvatilišta."

Provokacija i za izbjeglice i za okolno stanovništvo

I Schiffauer je sličnog mišljenja: „Ti prihvatni centri služe za zastrašivanje, to je jasno. Radi se o tome poručiti izbjeglicama da ovdje nisu baš uvijek dobrodošli." Barem ta poruka će funkcionirati, ali će cijena biti slabija integracija. A i ta sporna odredba o „obveznom smještaju" bi izbjeglicama mogla biti dodatna trauma.

Werner Schiffauer koji se i znanstveno bavi pitanjem migracije, upozorava i na posljedice koje će takvi prihvatni centri nužno imati u čitavoj regiji gdje su smještene. Po njemu, problemi su tu već unaprijed programirani jer će i domaće stanovništvo i sami stanovnici te centre u prvom redu doživljavati kao zatvor. „I za neki grad je opterećenje imati takav centar. Tu se stavlja nekakvo strano tijelo koje truje socijalnu klimu i izaziva protureakciju."

Schiffauer postavlja i pitanje što će ti ljudi raditi svo to vrijeme, čak i ako to bude „samo" 18 mjeseci: „Može se očekivati da će upravo mladi ljudi pokušati pobjeći iz nadrealnosti tih centrala tako da će malo bježati u obližnje gradove. To je nešto što izuzetno potiče konflikt. Gotovo je izvjesno da će doći do napetosti s okolinom." Sve u svemu, stručnjak za migracije misli kako je to tek predstava za  domaće, njemačko stanovništvo s porukom: pogledajte, mi čitav taj problem stavljamo u određene granice.

Izbjeglice jednostavno - nestaju

Ali to je varka: „Tu se obećava red, zapravo se potiče nered", misli Schiffauer. I to zato jer upravo politika tjera još više ljudi da potonu u ilegalnost. To je i konkretno iskustvo iz susjedne Švicarske koja je već prije otvorila takve centre: „Polovica onih koji su tamo dobili rješenje da im je zahtjev odbijen i da će biti prognani su jednostavno pobjegli i žive u ilegalnosti ili u Švicarskoj ili u susjednim zemljama", kaže Schiffauer. Gotovo identično iskustvo je i u tim prvim prihvatilištima u Bavarskoj: prema informacijama Vijeća za izbjeglice Bavarske, već sad je iz prihvatilišta u Bambergu i Manchingu „nestalo" oko tridesetak posto tamo smještenih izbjeglica. Gdje su oni sad – ne zna nitko od nadležnih službi.

Ali ova konzervativna vlada u pokrajini Bavarskoj neumorno kroči dalje u svojoj „borbi" protiv izbjeglica: početkom srpnja je predstavljena i pokrajinska, bavarska „granična policija" koja će „pomagati" saveznoj policiji koja je jedina nadležna za nadzor vanjskih granica ove zemlje, a München sad planira osnovati i vlastiti, pokrajinski ured za migraciju i izbjeglice.

Tko to daje azil?

Doduše, u podružnicama Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice (BAMF) i osobito onom u Bremenu jest bilo problema i dokazanih slučajeva korupcije, ali tu ipak treba biti jasan: i po međunarodnom pravu, azil naravno daje država, dakle Njemačka. Pokrajinski uredi tek konkretno provode tu odluku države. No zadaća vlastitog, pokrajinskog Ureda za azil i povratak koji su predstavili predsjednik vlade Bavarske Markus Söder i tamošnji ministar unutarnjih poslova Joachim Herrmann (oboje iz bavarskog CSU-a) u osnovi i nije davanje azila, nego – odbijanje zahtjeva i protjerivanje.

Tako obećavaju strože mjere protiv stranih osoba koje se smatraju opasnima za ovu zemlju i osoba koji su prekršile zakon te „rigorozan" progon tih osoba iz zemlje. Söder doduše obećava i kako će tako biti postignuta „bolja ravnoteža" između zločinaca i onih koji se žele integrirati u ovo društvo. Ako oni dokažu svoju volju, njima bi se trebalo pomoći i u obrazovanju i u traženju posla, najavljuje Söder.

I taj „pokrajinski BAMF" počinje s radom ovog prvoga kolovoza, isti dan kad i sedam „dodpo centara" otvara svoja vrata. Točnije, još njih pet: prihvatni centri u Manchingu i Bambergu tek mijenjaju svoje ime u Ankerzentrum. Postupak tamo ostaje isti.