1945. godine je opera Fidelio Ludwiga van Beethovena izvedena u Beču kao znak oslobođenja. Saveznici su pobijedili u ratu protiv nacističke Njemačke. Sedam godina prije toga su nacionalsocijalisti u tek osvojenoj Austriji slavili izvođenjem iste opere kao "pobjedničke opere".

Teško da je i jedan drugi kompozitor u njegovoj recepciji toliko snažno instrumentaliziran u političke svrhe kao Ludwig van Beethoven. Njegova glazba služila je diktatorima širom svijeta kao i borcima za slobodu kao potvrda njihovih političkih stajališta.

"O tajni ove glazbe se do danas raspravlja", kaže muzikolog Michael Custodis sa Sveučilišta u Münsteru u razgovoru za DW. "Međunarodno prisvajanje je jako višeslojna kulturna povijest o kojoj mi još uvijek ne znamo puno i za koju tek moramo razviti modele objašnjenja."

Sustavna propaganda uz Beethovenu glazbu

Nacionalsocijalisti su instrumentalizirali Beethovena za svoje propagandne svrhe. Pri tome ih nije zanimala samo glazba, već i epiteti koji su bili pripisani Beethovenu kao kompozitoru i čovjeku. Beethoven je slovio kao titan, kao heroj, koji je svladao gluhoću koju mu je dodijelila sudbina i kao njemački glazbeni genij.

Hitlerovom režimu nije smetalo to što se Beethoven zalagao za vrijednosti francuske revolucije kao što su sloboda, jednakost i bratstvo. "Diktature nikada nisu imale veliki problem u tome da prisvoje povijesni narativ i da ga u krajnjem slučaju preoblikuju", kaže Michael Custodis. "K tomu dolazi to da je nacionalsocijalizam uvijek insceniran i kao revolucionarni pokret."

Revolucionarni pokret koji je - u najmanju ruku glazbeno – želio nadovezati se na stare tradicije: s nositeljima poput Beethovena i Wagnera. S ciljem organizacije glazbenih događaja "ministar za propagandu" Joseph Goebbels je osnovao "Komoru kulture Reicha" s pododjelom "Komora za glazbu Reicha". Njezin prvi predsjednik bio je poznati kompozitor Richard Strauss. On je služio kao isturena figura i reklama diktature. Djela židovskih kompozitora ili političkih protivnika su bila zabranjena kao "izopačena muzika".

Nastavak kulturne baštine

Još je car Wilhelm I osnivanjem carstva 1871. godine otvorio put za to kako kulturu i glazbu prisvojiti za vladu. On je okončao romantičnu predstavu o tome kako su glazba i politika dva strogo odvojena svijeta. Međunarodno priznanje kompozitora poput Beethovena, Wagnera, Brahmsa ili Brucknera mu je pri tome išlo na ruku.

"Carstvo sudjeluje u upravljanju kulturnim dobrom i izdvaja puno novca kako bi proširilo status koji je njemački glazbeni repertoar osvojio u koncertnim dvoranama i na opernim scenama", objašnjava muzikolog Michael Custodis.

Osim toga njemačka glazba je izvođena u kolonijama u Africi i Kini – ne samo kako bi "strane kulture" misionarski uvjerila u vrijednost njemačke kulture.

Nacistička propaganda i u inozemstvu

Nacionalsocijalisti su nastavili ovu tradiciju. Njemačke pjesme su izvođene u Brazilu ili Čileu, a Berlinska filharmonija je kao "carski orkestar" išla na turneje po inozemstvu. Dirigenti kao Wilhelm Furtwängler i Herbert von Karajan su s Beethovenovim orkestrom punili velike svjetske koncertne dvorane.

Kasnije tijekom rata su pijanisti kao Elly Ney, Wilhelm Kempff ili Walter Gieseking održavali propagandne koncerte i Beethovenovim sonatama za klavir jačali izdržljivost trupa na fronti.

Kome pripada Beethoven?

To da Hitler želi "vladati svijetom" postalo je jasno najkasnije u Drugom svjetskom ratu. Okupirani narodi bili su kulturološki podijeljeni. Na jednoj strani oni su strogo odbijali njemačke simfonije tijekom rata, na drugoj strani su iz prosvjeda svirali upravo tu glazbu. "Nijemcima je oduzimano pravo da prisvajaju kompozitore poput Beethovena", kaže Custodis.

Početak Beethovenove Pete simfonije bio je tijekom rata znak prepoznavanja BBC-jevog programa za inozemstvo i time znak otpora protiv Nijemaca. 

Židovska studentica glazbe Fania Fenelon iz Pariza je znala za tu političku simboliku kada je bila odvedena u koncentracijski logor Auschwitz i Petu simfoniju aranžirala za "djevojački orkestar". U svojoj istoimenoj knjizi ona piše da joj je bilo drago da upravitelji logora nisu primijetili ovo značenje.

Sukob oko Beethovena na Istoku i Zapadu

U prvim godinama nakon rata između Istočne i Zapadne Njemačke je izbio ideološki rat oko toga tko ima pravo na Beethovenu glazbu. U DDR-u se na Beethovena gledalo kao na preteču socijalizma. "Oni su govorili da su oni skupa s Crvenom armijom pobijedili Hitlera i da zato mogu govoriti o miroljubivom i europskom u Beethovenovoj glazbi", kaže Michael Custodis.

U Zapadnoj Njemačkoj Saveznici su bili zaokupljeni procesom denacifikacije kojem se morao podvrgnuti i dirigent Wilhelm Furtwängler. 1942. godine je on još povodom Hitlerovog rođendana s Berlinskom filharmonijom izveo Beethovenovu Devetu simfoniju. "Od 1948. godine je Berlinska filharmonija s Furtwänglerom ponovo krenula na turneju, direktno u Englesku, deklarirajući to kao mirovni projekt", kaže Custodis. Unatoč žestokoj raspravi oko Furtwänglerove uloge u tzv. "Trećem Rajhu" koncerti su bili rasprodani, a kritike izuzetno pozitivne. Ljudi su željeli ponovo odvojiti glazbu od politike.

Beethovenova Deveta u službi politike

Nakon rata je Beethovenova Deveta simfonija širom svijeta na poseban način politički percipirana. Vlastodršcima u bivšem aparthejd-režimu Rodezije, današnjeg Zimbabvea, je sedamdesetih godina služila kao nacionalne himna. Tijekom vojne diktature u Čileu žene su uz Odu radosti demonstrirale za oslobađanje političkih zatvorenika. U lipnju 1989. godine su studenti u Kini pjevali Odu radosti tijekom prosvjeda na Trgu nebeskog mira (Tiananmenu).

Leonard Bernstein je dirigirao Devetu 1989. godine u povodu pada Berlinskog zida. Političari su pjevali Odu radosti u povodu ponovnog ujedinjenja Njemačke. Beethovenova Deveta simfonija je i himna Europske unije s njezinim vrijednostima slobode, mira i solidarnosti.

Ipak njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je prilikom otvaranja manifestacije Beethovenova godina 2020. upozorio na to da je umjetnost potrebna, ali i da ona može biti zloupotrijebljena. Onako kako je Beethoven za vrijeme nacionalsocijalista bio zloupotrijebljen u svrhu predstavljanja superiornog "njemačkog bića". "To nas upozorava da budemo oprezni kada je riječ o pretjeranom, nereflektiranom patosu", rekao je Steinmeier.