Ledeni vjetar puše ulicama Beograda. Građani glavnog grada Srbije pripremaju se za doček pravoslavnog Božića 7. januara. I pored korone, radnje su otvorene. Ljudi, odjeveni u debele kapute, šetaju po pješačkoj zoni ili šetalištu na Savi.

U blizini glavne autobusne stanice u Željezničkoj ulici na rubu gradskog centra, drugačija slika. U malom parku je grupa djece i mladih. Najmlađi ima 11, a najstariji 17 godina. Putuju bez pratnje, većina ih je iz Afganistana.

Neki maloljetnici su umotani u bijele prekrivače. „To sam kupio na tržnici preko puta", kaže Šerkat. Nosi tenisice i bijele čarape. I drugi momci drhte na hladnoći. Svima im se na licu vidi umor. Čekaju na mogućnost daljeg putovanja ka mađarskoj ili hrvatskoj granici.

Šerkatu je već jednom pošlo za rukom napustiti Srbiju – ali situacija na drugoj strani granice EU je, kako kaže, bila loša: „U Hrvatskoj, mi je policija ukrala mobilni telefon i poslala me natrag." Prema njegovim riječima, situacija u izbjegličkim kampovima u Srbiji je teška. Kaže da tko nema potvrdu o registraciji koju izdaju nadležna mjesta u Srbiji nema pristup sredstvima pomoći.

Djeca izbjegavaju vlasti

Bogdan Krasić iz organizacije Save the Children poznaje problem: „Ova djeca su na putu u druge zemlje. Ona ne žele ostati u Srbiji. Ima i mnogo djece u službenim kampovima za tražitelje azila, ali je, nažalost, i veliki broj njih izvan tih kampova“. Krasić prenosi da nije jednostavno pomoći ovim mladim ljudima, jer se oni ne žele registrirati: „Oni žrele u Zapadnu Europu i izbjegavaju humanitarne organizacije i policiju".Šerkat i njegovi pratioci spavaju na jednom gradilištu preko puta parkova, odmah pored bogato saniranog šetališta, na kojem nastaju investicijski projekti vrijedni milijarde: trgovački centri, hoteli, poslovne zgrade. Ove noći, gradilište ja napušteno. Prazne boce i konzerve, madraci i tanki prekrivači od poliestera ukazuju da su momci bili ovdje. Jedan prevodilac doziva Šerkata. Ovaj se javlja i kaže da se s nekoliko drugih migranata tijekom popodneva autobusom odvezao do Bačke Palanke na granici s Hrvatskom. Htjeli su, kaže, još jednom okušati sreću. Cilj: Francuska

I Rizvanulah i Ekram iz Afganistana, obojica, kako kažu,15 godina stari, žele što prije dalje. S dvojicom drugih mladića, spavaju na riječnom pristaništu. Umotani su u jakne i vreće za spavanje, ali se i pored toga smrzavaju. Madrace nemaju. Samo ih tanka vreća za smeće odvaja od kamenog pločnika.

Rizvanulah želi u Francusku, gdje, kaže, ima rođake. Priča da je tri i pol godine bio u Turskoj i da je tamo radio, ali da za to nije dobio novac. Poslije toga je, kako kaže, prešao u Grčku: „Grčka policija me je pretukla i poslala natrag u Tursku“. Poslije toga je uspio da preko Sjeverne Makedonije stigne do Beograda.

Nema mjesta u kampu za maloljetne

Rizvanulah i Ekram su već deset dana u glavnom gradu Srbije. Rizvanulah bi rado otišao u kamp za maloljetne migrante, ali to nije jednostavno: „Imam 15 godina i već sam bio u kampovima u Obrenovcu, Šidu i Adaševcima. Tamo mi nisu vjerovali da sam maloljetan, i nisu mi dali kartu i papire".

Slučajevi koji su ovdje opisani nisu usamljeni. Mnogi maloljetnici dolaze iz Turske i Grčke na zapadni Balkan. U 2015. i 2016. je javni interes za takozvanu Balkansku rutu još bio velik. Humanitarne organizacije nisu nudile samo hranu i medicinske potrepštine, nego i određen stupanj transparentnosti. Donekle se znalo gdje su se ljudi nalazili i koliko ih je bilo.

Međunarodna krijumčarska mreža

No, ta vremena su prošla. Pritom je Balkanska ruta i dalje aktualna. Zbog uvjeta u kojima se izbjeglice nalaze u Turskoj, ali i u Grčkoj, povećao se broj migranata na putu od Grčke ka Hrvatskoj ili Mađarskoj.

Katarina Jovanović je psiholog i bavi se istraživanjima. Za organizaciju Save the Children, ona i njen tim su intervjuirali i studijom obuhvatili 40 maloljetnika i izbjeglica bez pratnje na beogradskim ulicama. Pritom su saznali da djeca putuju sama, ali da su tijekom putovanja pod kontrolom krijumčara: „Govore o kahakbaru, nekoj vrsti šefa krijumčara, koji se nalazi u Afganistanu i u kontaktu je s krijumčarima na licu mjesta."

Uloga roditelja

Uglavnom su roditelji ti koji se obraćaju kahakbaru kako bi najstarijeg sina poslali samog na putovanje u Zapadnu Europu. Zbog toga se obitelj u pravilu mora zadužiti: „Mi mislimo da oni tek tako puštaju svoju djecu da idu i da se više ne staraju o njima. Ali to nije točno. Oni pokušavaju zadržati određen stupanj kontrole“, objašnjava Jovanović.

Tijekom putovanja ka Zapadu, krijumčari na terenu koje informira kahakbar iz Afganistana, uspostavljaju kontakt s djecom. Tako se regulira čak i pristup novcu: „Većina djece nema novca kod sebe. Ona znaju da je to opasno. Već prema tome kakav dogovor su napravili njihovi roditelji, ona dobivaju manje svote novca od krijumčara na terenu". Osim toga, djeca su bar povremeno u kontaktu s roditeljima. Krijumčari im daju novac za telefonske kartice, ali istodobno kontroliraju što djeca javljaju roditeljima.

Nasilje i zlostavljanje

U mnogim slučajevima, djeca su žrtve nasilja i zlostavljanja, pa i seksualnog. Ali o tome ne razgovaraju s roditeljima: „Ne žele da se njihovi roditelji brinu“, kaže Jovanović: „Ona misle: moram proći kroz ovo, moram biti jak. Tako ću odrasti. Sada više nisam malo dijete".

„Postoji sustav“, kaže Jovanović. „On ponekad štiti djecu, ali u većini slučajeva ne čini to i djeca proživljavaju užasne stvari". Službena pomoć za mlade migrante ne postoji. Pandemija koronavirusa je bila definitivan kraj za grupe pomagača koje su se na Balkanskoj ruti brinule o maloljetnicima koji putuju bez pratnje.

Sve manje podataka

Uz to nema ni podataka o aktualnoj migraciji: „Vidimo velike diskrepancije u brojkama koje objavljuje UNHCR na razini države i regija“; objašnjava Bogdan Krasić. „Vidimo kako djeca dolaze iz Grčke i zato pretpostavljamo da je njihov broj u drugim zemljama na Balkanskoj ruti sličan. Ali, to se ne odražava u brojkama UNHCR. Mi de facto ne znamo koliko djece je ove godine stvarno bilo na putu".

Za Katarinu Jovanović, to što je sve manje pouzdanih podataka o migraciji, dio je izbjegličke politike svih zemalja na Balkanskoj ruti: „Vlasti su nas samo jednom pustile da razgovaramo s djecom“, kaže, misleći na vrijeme nastanka njene studije 2018.

Prema njenim riječima, sada se tim radom nitko ne bavi, ni UNICEF, ni UNHCR, ni Međunarodni crveni križ: „Mi zapravo više nemamo pristup podacima ili se oni pojavljuju vrlo sporadično i ne prevode se na engleski. Može se jasno vidjeti da se informacijska politika promijenila".