Uvijek iznova me prijatelji koji dolaze iz SAD-a čude svojim pohvalama na račun čistoće Berlina. Ja ih uvijek iznova sažalijevam jer ako im je Berlin čist, kako tek izgleda u gradovima iz kojih dolaze.

Prljav i siromašan ali seksi

Moja slika Berlinske „čistoće": smrad mokraće posvuda, brda smeća po parkovima, „zaboravljen" građevinski otpad, ostaci jela ispred restorana brze prehrane, prazne boce i brda opušaka po stanicama podzemne i nadzemne željeznice. Prije nekoliko mjeseci vodeći berlinski tabloid Berliner Zeitung je osvanuo s naslovnicom „Sada je i službeno: Berlin tone u smeću". Na udaru medija je u posljednje vrijeme sve rašireniji običaj ostavljanja glomaznog otpada posvuda po gradu. Možda se to može objasniti činjenicom da preuzimanje glomaznog otpada u Berlinu nije besplatno (kao u većini njemačkih gradova) a Berlinčanin kao takav radije još koji euro investira u neki pomodni koktel umjesto u odvoz otpada. I na kraju krajeva: nisu li očerupani kauči ili prljavi madraci dio te poznate berlinske opuštenosti. Nije li i dugogodišnji berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit ustvrdio ukazujući na kroničnu besparicu metropole da je Berlin „siromašan ali seksi"? No sad ozbiljno: ostavite ovaj stav za klubove i barove a ne kad je smeće u pitanju.

Tolerancija naspram prljavih grešnika

Sada je uprava gradske željeznice reagirala na djelomice neizdržive uvjete u svojim vozilima i postajama. „Nama možete povjeriti svoje najprljavije tajne", glasi jedna kampanja kojom se putnike potiče da preko WhatsApa pošalju poruku kada negdje ugledaju neko smeće tamo gdje mu nije mjesto. Ali berlinska birokracija baš i ne provodi politiku „nulte tolerancije" naspram prljavih grešnika. Tko iza sebe na javnim površinama ostavi „sluzave materijale" (čitaj: fekalije) njega čeka „drakonska kazna" od 10 do 35 eura. Bacanje „nevažnih predmeta" (predivan je ovaj birokratski njemački) poput papirnatih šalica za kavu, papirnatih maramica ili opušaka bit će kažnjen s 35 eura. Zakopavanje kućnog otpada(!) je još jeftinije – 30 eura. Ali politika se dosjetila jadu i uposlila stotinjak „šerifa za otpad" koji bi trebali grad učiniti sigurnim od prljanja javnih površina. Cijena? Prava sitnica: 8,4 milijuna eura. I to unatoč činjenici da je sličan projekt u četvrti Neuköln neslavno propao. Šerifi su tamo u godinu dana uspjeli u čak 28 slučajeva intervenirati i sakupiti kazna u visini od 6.800 eura.

Unatoč tomu političari javno vole izražavati svoje ogorčenje i „zaprepaštenost" laganim propadanjem javnog prostora. Za berlinskog senatora za unutarnje poslove (ekvivalent ministru unutarnjih poslova u gradu-saveznoj pokrajini Berlinu) Andreasa Geisela je prljavština čak postala sigurnosni čimbenik. Po logici: gdje leži izmet po cesti ni kriminal nije daleko. Hoće li berlinski policajci u budućnosti biti naoružani metlama? Ne bi ništa čudilo u Berlinu koji bi ovo vjerojatno prodao kao nešto „tipično berlinski".

Pomesti u glavama

No pitanje je nije li prljavština na ulicama odraz stanja u glavama Berlinčanki i Berlinčana? Tjednik „Die Zeit" je nedavno ustvrdio kako je Berlin „zaljubljen u propast". Ako se u obzir uzme katastrofalno stanje u gradskim uredima (beskrajna čekanja) nedostatak babica u javnim bolnicama a o vječitoj „baušteli“ berlinskog aerodroma da se i ne priča, onda „Die Zeit" ima pravo. Životni svjetonazor građana Berlina se kreće između stava „baš me briga“ i bezgranične grandomanije. To je možda nekom i simpatično i „otkačeno“ no onim građanima koji očekuju funkcionirajuće škole, higijenski bezopasne ulice i parkove nije do smijeha. Da je Berlin osoba poslao bi ga na terapiju. I da prvo očisti što se može počistiti u glavi pa da se prione na ono doslovno čišćenje ulica i parkova. Tako da ubuduće kad Amerikanci počnu hvaliti čistoću Berlina ne padnem u smijeh.