Berlin se prodaje kao grad kreativaca koji nikad ne spava, slogan koji u njemačku metropolu privlači tisuće umjetnika ali i turista. No Berlin već odavno nije "Siromašan ali sexy" kako je to jednom rekao bivši gradonačelnik Klaus Wowereit. Berlin već odavno ne privlači samo kreativce bez eura u džepu nego i predstavnike high tech kompanija koji su odlučili provesti nekoliko godina u Berlinu kakao bi bili na izvoru dobre zabave. Njima, za razliku od većine novopridošlih, niti jedna stanarine nije previsoka.

Lakše do boravišne dozvole

Drastični porast stanarina ali i najamnina za ateljee posljednjih desetak godina je donekle zaustavio priliv slobodnih umjetnika ali i tu postoje inicijative koje pokušavaju umanjiti pritisak na slobodnjake plićeg džepa. Kulturraum Berlin tako iznajmljuje na veliko prostore koji bi mogli poslužiti kao ateljei i onda ih po smanjenim cijenama dalje iznajmljuje umjetnicima. To je samo jedan od primjera.

Grad-savezna pokrajina Berlin preko svojeg Senata za kulturu sudjeluje u financiranju brojnih projekta i stipendija za umjetnike. A najvažnije za sve umjetnike koji se namjeravaju doseliti u Berlin a ne dolaze iz neke članice Europske unije: Berlin kao jedina savezna pokrajina u svom pravilniku o boravišnim dozvolama ima stavku o olakšanom stjecanju dozvole boravka za slobodne umjetnike a sve u "interesu umjetničke i filmske metropole Berlina".

"Im not here"

No u Berlin ne dolaze živjeti samo poznate globalne umjetničke zvijezde poput recimo Olafura Eliassona ili Ai Wei Weija (koji se u međuvremenu odselio) nego i tisuće manje poznatih kreativaca koji tek traže svoje mjesto na umjetničkom tržištu. Među njima su i mnogi koji su posljednjih godina, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u Berlin stigli iz neke od zemalja jugoistočne Europe.

Davor Fadić, kulturni menadžer i već nekoliko godina žitelj popularne umjetničko-multikulturalne četvrti Neuköln, organizirao je, zajedno s Jelenom Jovanović,  nedavno jednu tribinu na kojoj se upravo govorilo o ekonomsko-socijalnoj situaciji novopridošlih slobodnih umjetnika. "Upoznao sam se sa situacijama gdje se ljudi koji su vrhunski umjetnici, preškolovani i vrlo talentirani bore za goli opstanak. Tu su i vize, papiri, teški i nesigurni poslovi i neizvjestan smještaj, osiguranje...", govori Fadić. On kaže kako mu je najviše smetalo što su ti umjetnici uz sve egzistencijalne probleme često i potpuno nevidljivi.Zato je i naslov tribine bio "I am not here, but we are coming".

Jedan od umjetnika koji su posljednjih godina došli u Berlin a već kod kuće su se mogli pohvaliti određenim stupnjem javne prepoznatljivosti je performance umjetnik Siniša Labrovićkoji je ovu tribinu popratio i prigodnim performanceom ispred Bundestaga. Iako u Berlinu ne živi od svoje umjetnosti, Labrović, kako kaže za DW, niti u jednom trenutku nije požalio zbog dolaska u njemačku metropolu.

"Dolazak u Berlin je jedna od najboljih stvari koje sam napravio u životu, ne samo zbog sjajne umjetničke scene, nego i energije i ljepote grada. Mogućnost vidjeti nešto od najbolje svjetske umjetnosti oplemenjuje, obrazuje i odgaja. Što se tiče moje 'karijere' (navodnici intervencija S. Labrovića), i u pandemiji sam nastavio puno raditi, ali u Berlinu jako malo", govori Labrović za DW.

Za razliku od velikog broja umjetnika koji dolaze u Berlin, Labrović se ne oslanja na državne natječaje koje redovito dijeli grad Berlin ali i mnoge druge privatne ili poluprivatne zaklade. "Nikad nisam aplicirao za stipendije, prestao sam pratiti natječaje, ne nudim se, čekam da se stvari dogode ili ne dogode, ima nešto lijepo i u toj neizvjesnosti. Bilo bi dobro da se nešto i ovdje otvori, ali i živjeti u Berlinu je sasvim dobro i skoro dovoljno“, govori ovaj performance umjetnik koji još uvijek gaji prisne veze s umjetničkom scenom Hrvatske.

Klasne razlike u svijetu umjetnosti

Za razliku od njega Božidar Katić, umjetnik iz Zagreba, koji također već neko vrijeme živi u Berlinu je malo manje euforičan od svog kolege. "Odrastao sam u okruženju koje je kao pojam uspješnosti postavljalo Njemačku za primjer. Onako pojednostavljeno, sve što dolazi iz Njemačke je kvalitetno i nepogrešivo. Iz te pozicije sam naivno očekivao da je Njemačka med i mlijeko, da strukturalno i mentalno daleko nadilazi Hrvatsku, da ima ono nešto što mi nismo uspjeli dovoljno cijeniti kod nas doma. Ta iluzija izvrsnosti je pala u vodu uskoro po mojem preseljenju u Berlin", govori Katić.

No on unatoč tomu ni sekunde ne žali što je prije nekoliko godine preselio u Berlin. "Oko pola godine prije nego sam se preselio u Berlin, slučajno sam se našao ovdje i čim sam izišao iz podzemne željeznice u Kreuzbergu, osjećao sam se kao kod kuće", prisjeća se Katić. 

Hannah Marquardt, voditeljica projekta KIK (Kultura, integracija, kompetencija), koji se bavi kulturnim menedžmentom i u svakodnevici se susreće s problemima došljaka-umjetnika, u potpunosti razumije razočaranost nekih umjetnika koji puni (možda naivnih) očekivanja stignu u Berlin.

"Kulturni segment je u Njemačkoj je još u uvijek u znaku klasnih podjela te monolitnih struktura kako u upravi tako i u kulturnim institucijama što sve skupa otežava pristup javnim subvencijama", kaže Marquardt u razgovoru za DW. Ona kaže da postoje velike razlike u tome dolaze li umjetnici iz neke od EU zemalja ili ne i zastupa li ih u Berlinu već neka galerija.

I iako je engleski postao gotovo ravnopravan jezik u Berlinu (što se ne odnosi na ostatak Njemačke), njemački je neophodan kada je u pitanju komunikacija s javnom upravom ili institucijama. A tu kod novopridošlih umjetnika vladaju veliki deficiti.

U većini slučajeva, kao što je to slučaj kod svih naših sugovornika, umjetnici se moraju izdržavati dodatnim poslovima koji su doduše daleko ispod njihove kvalifikacije (mnogi od njih posjeduju i po dvije fakultetske diplome) ali koji omogućavaju preživljavanje, u usporedbi s ostalim europskim metropolama, još uvijek relativno jeftinom Berlinu.

Do uspjeha kroz networking

Marquardt ukazuje i na razne mreže kojima umjetnici pokušavaju pomoći jedni drugima. Jedna od tih mreža je i "Fully Funded Residencies" čija je suosnivačica umjetnica Saša Tatić iz Banja Luke. Ona je nakon studija u Weimaru odlučila preseliti u Berlin i unatoč nekim otrežnjujućim momentima ipak smatra da je preseljenje ovamo bila vrlo dobra odluka.

"Što sam dulje ovdje, to sam svjesnija prednosti koje posjeduje Berlin kada su u pitanju oni koji se bave umjetnošću i kulturom. I tu ne mislim samo na institucionalnu financijsku podršku nego i raznolikost umjetničkih scena, prostora, programa i udruga iza kojih stoje sami umjetnici", kaže Tatić za DW i dodaje: "Sve to, barem teoretski, funkcionira bolje nego drugdje jer u Berlinu za to postoji velika volja".

Julieta Ortiz de Latierro je nakon dolska u Njemačku iz Argentine prvo studirala u Weimaru a nakon toga preselila u Berlin. Ona je svakodnevnu borbu došljaka s njemačkom birokracijom (nemilosrdnom ali učinkovitom) duhovito ilustrirala svojom serijom radova u kojima su origamiji od službenih pisama stvarali tajnovitu igru sjenki.

No i ona na prvo mjesto stavlja pozitivne strane život umjetnika u Njemačkoj sa subevencioniranim najamninama za ateljee, državnim potporama ili zdravstveno-mirovinskom osiguranju za slobodne umjetnike kao i raznolikom kulturnom scenom grada koja je privlačna "kako publici tako i stvaraocima".

No što se budućnosti tiče, argentinska umjetnica nije pretjerano optimistična. "Mnogi koji su u Berlin došli iz drugih kulturnih centara poput Barcelone, Pariza ili Londona su to učinili zbog toga što je ovaj grad bio mnogo jeftiniji i tako je trebalo manje raditi sa strane i bilo je moguće više koncentrirati se na umjetnost. Sve je teže i teže pronaći plativi atelje ili stan a znam mnoge koji su izbačeni iz svojih prostora", zaključuje Julieta Ortiz de Latierro. I ona se, kao i Saša Tatić okrenula samopomoći i osnovala mrežu "Kritköln" koja, između ostalog, pomaže pri aplikacijama za natječaje.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu