Ta je neobična galerija poznata u čitavome svijetu. Radi se o 1300 metara dugom ostatku Berlinskog zida koji je oslikalo više od 100 umjetnika iz 21 zemlje. Noviji primjer je oslikavanje promidžbenih panoa neposredno uz Spomen-dom „Berlinski zid“. Njih su oslikala četiri umjetnika iz Njemačke, Rusije, Kine i Koreje.

„Mister Red“ je u Kini jako popularna figura iz crtanih romana. U Berlinu ju nitko ne pozna. Ali, to će se brzo promijeniti. Jer, „Mister Red“ je odnedavno na jednom panou za jumbo-plakate. Svezanih očiju i ispruženih ruku, u nekoj vrsti ničije zemlje pune bodljikave žice. Slično je izgledalo u tom dijelu Berlina, na Bernauer Straße do prije 18 godina. To područje, na kojem je sad Lao Jiangova slika zamijenila promidžbu kompjutora i cigareta nazivalo se zonom smrti.

Sloboda samo za bogate?

Desno od „Mister Reda“ u uglu nalazi se instalacija Roberta Schätza od metala na kojoj su jedna ispod druge zalijepljene riječi: sloboda, jednakost, bratstvo. Umjetnik je već prvih sati nakon postavljanja svoga djela doživio iznenađujuće reakcije:

„Jučer je ovuda išao jedan prolaznik i pitao: 'Sloboda? Gdje je sloboda? Gdje je ta jednakost? Gdje je bratstvo? Sve je ovdje smeće.' Onda sam mu ja rekao: 'Pogledajte malo bolje! To treba poticati na razmišljanje.' Ovo izaziva reakcije i ja sam već s time zadovoljan.“

Na tragu Beuysa

Robert Schätz je svoje djelo nazvao „Vrijednosti“. Zvuči bezazleno, ali nije. Tko se približava panou na kojem se slika odražava kao na zrcalu, uočava da su riječi sloboda, jednakost, bratstvo načinjene od znakova za novac: dolar, euro, yen i won. To je aluzija na materijalističku stranu navodno idealističkih pojmova.

Robert Schätz se nadovezuje na djelo Josefa Beuysa.

Andrej Barov koji je 1988. pobjegao iz Sovjetskog Saveza bavi se nekadašnjom njemačkom podjelom poigravajući se i ironizirajući. Na njegovim slikama se pojavljuju likovi Hitlera i Staljina. Njemački diktator nakon izgubljenog rata mora se pojaviti na proslavi pobjede njegovog protivnika. To je ekstremna groteska o povijesti dviju zemalja u kojoj ne manjka tragičnih kurioziteta:

„Mislio sam, ovim projektom ću pokušati inscenirati kazališni komad s 30 scenskih slika. Povijest u svim mogućim nijansama i detaljima, što se događalo između Rusije i Njemačke u vrijeme nacionalsocijalizma i komunizma. Zato se u ovim djelima stalno vide elementi obiju strana.“

Tragična priča s happyendom

Realizaciju umjetnosti na otvorenom pomogli su berlinska galerija Son, korejska ambasada i Spomen-dom „Berlinski zid“, među čije pokretače pripada župnik Manfred Fischer. Crkva njegove župe stajala je usred zone smrti i minirana je nekoliko godina prije rušenja Zida. To je tragična priča s happyendom, jer župa je u slobodi ujedinjena.

„Kad rade umjetnici upravo iz zemalja u kojima još postoji to što je nas ovdje ranije obilježavalo i što je nadiđeno rušenjem Zida, onda se u tomu krije nada. Da će u Koreji i drugim zemljama biti moguć taj zaokret prema slobodi. I da će se sloboda koja se izražava u umjetničkim djelima, naći i u društvenoj svakodnevici.“

Ono što župnik Fischer misli pod nadom, može se vidjeti na poleđini panoa. To su četiri dokumentarne fotografije u stilu Andyja Warholla o polaganom procesu približavanja Sjeverne i Južne Koreje. Među njima je i prvo rukovanje dvojice predsjednika iz 2000. godine.