"Upomoć, kako ćemo u Berlinu preživjeti zimu?" Taj naslov sam prije nekoliko dana pročitao u berlinskom Tagesspiegelu. Pomislio sam odmah da se u članku radi o bijedi tisuća berlinskih beskućnika. Ali, pogriješio sam. Njih se ne spominje ni jednom riječi. Autor piše ignorirajući njih. Umjesto toga doznajem da je Berlin u ovom tmurnom godišnjem dobu "šaren poput vunenih kapa" i da najčešće izvođeni njemački dramatičar i građanin Berlina Roland Schimmelpfennig pati od zimskih depresija. Ukratko, umjesto pitanja o preživljavanju susrećem fraze o izobilju. A pritom se beskućnike u Berlinu uopće ne može ne vidjeti.

Pogledajmo svjesno beskućnike

Dosad sam i ja bio vješt u potiskivanju, te ljude sam uglavnom vidio sa sigurne udaljenosti. Primjerice, ispred supermarketa. I onda se čovjek pravi da ih ne vidi. Ili promrmlja nešto u stilu "nemam novca" i okrene glavu na drugu stranu. Ponekad im čovjek ubaci i neki sitniš u kutiju. Ali, pogledati ih u lice?

Te misli mi prolaze kroz glavu kad susrećem Deboru Ruppert. Ona u Berlinu živi od 2007., završila je studij teologije i radi kao fotografkinja. U svojoj seriji fotografija "Streetlife Berlin" portretirala je beskućnike. Ona ima osjećaj za ljude koji žive na rubu društva, kaže mi ta mlada žena s puno topline u glasu.

Te fotografije me jako diraju. Jer, na njima Ruppert pokazuje kako je život obilježio lica tih ljudi. Ono što se ne vidi ako se pogled skrene u stranu. Tu je primjerice jedan muškarac s cigaretom u ustima, koji vragolasto žmirka prema kameri. On se zove Teufe i potječe iz istočne Europe. Rado bih s njim razgovarao. Debora Ruppert se s njim mogla sporazumjeti samo gestikulacijama. Sasvim drukčiji je portret jedne žene, koja zagonetno gleda u kameru. Kad je fotografirala tu ženu, priča Ruppert, nju su okruživali muškarci koji su se svi drogirali. Gledam u lice te žene i pitam se što je ona sve proživjela.

Berlin: utočište za ljude iz istočne Europe

Deborah Ruppert je beskućnike susretala na raznim mjestima: na kolodvoru Zoo, na Alexanderplatzu, u Tiergartenu, na obalama Spreve. Procjenjuje se da u Berlinu živi između 4.000 i 7.000 beskućnika. Senat polazi od manjeg broja beskućnika, ali nema točnih podataka, kako mi potvrđuje telefonom jedna glasnogovornica. Pitam se, kako Senat može pomoći ako nema ni statističke podatke.

Glasnogovornica zna samo da je svake godine sve više beskućnika. Kaže da je Berlin postao utočište za brojne ljude iz istočne Europe. I inače se njemački glavni grad razlikuje od drugih gradova: u njemu živi više beskućnika nego i u jednom drugom njemačkom gradu. A zimi je osobito hladno.

Sretan Božić!

Toga jutra kad sam se uputio prema kolodvorskom uredu za pomoć potrebitima (Bahnhofsmission) svjesno osjećam zimsku hladnoću. Tamo gdje beskućnici dobiju jelo, gdje se mogu tuširati ili gdje se mogu dati ošišati. Tamo gdje na raspolaganju stoji toplo donje rublje i vreće za spavanje, kako bi se beskućnici zaštitili od najgore zimske hladnoće. Kad sam izašao iz vlaka podzemne željeznice na liniji U2 vidim kako jedan muškarac s debelom vunenom kapom na glavi, otvorenom pivskom bocom u ruci i nekoliko plastičnih vrećica sjeda na jednu klupu na peronu. Jedna mlada žena odmah ustaje i udaljava se od klupe.

Malo kasnije sjedim nasuprot Dieteru Puhlu, voditelju kolodvorskog ureda za pomoć potrebitima. Taj razgovor me jako pogodio. Došla je zima, a na raspolaganju za beskućnike imaju samo 534 smještaja za nuždu, kaže Puhl i priča da je već jedna osoba umrla od hladnoće na Kurfürstendammu. Kakav je to grad u kojem ljudi umiru od hladnoće, odmah pored luksuznih butika? Zatim upoznajem Draga Benjamina. Unatoč hladnoći on na nogama ima vunene čarape i otvorene papuče. Na ulici živi od 2015. godine. Sve što ima drži u jednoj torbi s kotačima za odlazak u kupovinu.

Gledam ga u oči i osjećam da mu nije potrebno samo mjesto za spavanje, nego mjesto u životu. Ne ubija samo hladnoća nego i naša ignorancija. Draga Benjamin i drugi beskućnici pokazuju da je svatko od nas zaslužio udarac nogom u stražnjicu. I ubuduće kad vidim nekoga od njih ispred supermarketa prići ću mu i razgovarati s njim. Zaželjet ću mu barem sretan Božić.