U "oazi" bi se beskućnici trebali osjećati kao kod kuće, u skladu sa stilom po kojem žive - uz nadzor privatnih zaštitara. Ovaj bi logor trebao biti gotov za otprilike pola godine. Tada će beskućnici morati nestati iz središta grada. U strogom centru provodit će se kontrole. Humanitarne organizacije na to prosvjeduju, a beskućnici sliježu ramenima.

Za Jirija Janeceka iz gradske uprave sve je jasno kao suza: "Ili će se beskućnici integrirati i na sebi poraditi ili ne. Ako ne, onda će oni svoj beskućnički život morati voditi negdje drugdje, gdje njime neće opterećivati praške stanovnike".

Da ih ne vide

To "negdje drugdje" sad ima i službeno ime. Zove se "Oaza za beskućnike". Ona bi trebala, barem prema planovima praških vlasti, biti podignuta na rubu grada. To bi bio logor kojeg bi nadgledala jedna privatna tvrtka. O beskućnicima bi se tamo trebali brinuti jedan liječnik i jedna socijalni radnik. Radi se samo o teškim slučajevima, objašnjavaju u gradskoj upravi gdje tvrde da humanitarne organizacije u svojim prostorima odbijaju pomagati pijanim beskućnicima.

"To me ni ne čudi. Jednostavno je nemoguće smjestiti te ljude. Zbog toga oni završe po parkovima ili u podzemnoj željeznici. Govorimo o ljudima koji uistinu nemaju kamo otići", tvrdi Jiri Janecek.

Naravno, ističu u gradskoj upravi, stanovnici Oaze mogu je u bilo kom trenutku napustiti. No to su uvjeravanja koja ništa ne mijenaju kad se radi o prosvjedima humanitarnih organizacija ili očaju beskućnika. "Nije istina da mi odbijamo beskućnike jer su pijani", tvrdi voditelj humanitarne organizacije Nadeje Ilja Hradecky. "Problem je u tome što nemaju dovoljno mjesta, kaže on. Za 3.000 beskućnika u Pragu ima tek 700 kreveta."

- "Ovaj logor neće ništa promijeniti", tvrdi Pavel, koji pet godina živi na ulici. "Samo ćemo prenoćiti na rubu grada ali ćemo se preko dana i dalje ovdje sastajati kako bismo došli do nešto novca ili dobili nešto za jelo. To vam kažem sasvim otvoreno".

- "Ovdje u središtu uvijek ima nade da ćemo nešto zaraditi. Što bih trebao raditi tamo vani? To je da se ubiješ!", nadovezuje se njegov prijatelj.

Čistilište

I Pavla Vopelakova iz humanitarne organizacije Vojske spasa uvjerena je da će Oaza biti neka vrsta čistilišta, prostora koji nije baš pakao, ali nije baš ni Eden. U drugim velikim europskim gradovima, pa čak i u Pragu, već je bilo sličnih pokušaja da se riješi problem s beskućnicima, no svi su propali. Pavla Vopelakova vidi dvije mogućnosti. Ili se beskućnici vrate u središte grada već nakon jednog sata, ako uhvate neki prijevoz, ili nakon jednog dana, ako se moraju vraćati pješice.

"Prirodno stanište za ljude bez krova nad glavom je bilo i ostat će središte grada. To je prometno čvorište, to je mjesto susreta i mjesto koje im u velikoj mjeri nudi anonimnost. A samo u središtu grada imaju i izgleda naći nešto za jelo", kaže ona.

U tome se slažu i svi praški beskućnici. U krajnjoj nuždi neki od njih bi otišli pogledati Oazu, ali samo da bi tamo prespavali. Ali živjeti tamo - to nikako.

- "Kad ne bi bilo nikakve druge mogućnosti, otišao bih tamo po zimi, po noći, tako da ne moram baš biti vani. Ja na ulici živim već 21 godinu."

- "Ja sam zapravo već nekoliko puta o tome razmišljao da bi mi bilo bolje da se vratim u zatvor. Nije meni problem hrana. Jednostavno se želim odmoriti, pokriti, leći kao normalan čovjek. Za tu svrhu možda ovaj logor uopće nije loša ideja. Jer kad dva tjedna u komadu ne uspijete izuti cipele - e, od toga se čovjek već može razboljeti".

Autorica: Christine Janssen/ S. Kobešćak

Odg. ur.: S. Matić