Kao da je došla iz nekog drugog vremena, Esty stoji ispod stare vrbe na obali jezera Wannsee. Svuda oko nje su oskudno odjeveni ljudi, nasmijani, neopterećeni. Ali, Esty je ozbiljna, zamišljena, a njezina bluza strogo zakopčana. U čednoj vunenoj suknji i hulahopkama – usprkos ljetnoj žegi. Nema ručnik ni kupaći kostim, tako nešto ni ne posjeduje. Jer, Esther, koju zovu Esty, odrasla je u hermetičnoj ultraortodoksnoj hasidskoj zajednici u New Yorku, u četvrti Williamsburg.

Sa 17 godina morala je stupiti u aranžirani brak sa stidljivim mladićem s kojim je vrlo brzo trebala dobiti djecu. Ali, spolni odnos je za Esty bio bolan pa je izostala i željena trudnoća. A pritisak obitelji je rastao. Sve do trenutka kad Esty više nije mogla izdržati i kad bježi u Berlin – u novi život, u neizvjesnu budućnost. I sada stoji tu među opuštenim kupačima na obali Wannseea.

Uvid u nepoznati svijet

Autobiografski debitantski roman Debore Feldman, objavljen u Sjedinjenim Državama 2012. godine, već prvog dana je dospio na popis bestselera. Autorici je uspjelo dati višeslojan uvid u jedan, do sada prilično nepoznati svijet; svakodnevicu ultraortodoksne židovske zajednice Satmara prožetu pravilima, ritualima i zakonima koji se ne dovode u pitanje. I onda priča autentičnu priču o samooslobađanju.

„Židovi satmarskog pokreta“, priča Deborah Feldman, "su pripadnici hasidske zajednice koja potječe iz rumunjskoga grada Satu Mare (mađarski Satmar, grad je nekada pripadao mađarskoj kraljevini, op. ur.). Nju čine mahom oni koji su preživjeli Holokaust i koji su zajednicu osnovali nakon Drugog svjetskog rata u New Yorku." Oni su željeli, tako je to opisano u knjizi „Unorthodox", ponovo ojačati vlastite redove i sve one koji su ubijeni u Holokaustu nadoknaditi što većim brojem djece.

Svijet iz kojeg potječe Deborah Feldman opisuje nježnim riječima. Ali, ipak ne krije koliko je ona trpjela zbog strogih vjerskih pravila. Ona nije mogla biti ono što je htjela, niti je ikada dobila priliku istražiti vlastito ja. Bila su joj uskraćena brojna prava, pogotovo kao ženi.

Glavu su joj obrijali i nosila je, kao i sve udane žene, periku. Potajno je počela studirati i pisati. Na kraju joj je preostalo samo prekinuti sa svime. Mlada žena ostavlja muža, obitelj i vjersku zajednicu. Odlazi u Berlin. Slobodu i samoodređenje, za kojima je toliko čeznula, autorica je uistinu pronašla – također zahvaljujući i svjetskom uspjehu romana „Neortodoksna“. Sve izgleda kao čudo.

Uspješna ekranizacija

Njemačka glumica i redateljica Maria Schrader napravila je ekranizaciju romana „Neortodoksna“ za američki Netflix – kao seriju iz četiri dijela. Ona je sebi dopustila i redateljsku slobodu da u nekim dijelovima odstupi od originala. Njujorški dio priče je vrlo usko povezan s knjigom, dok su berlinski dio scenaristice Anna Winger i Alexa Karolinska prilično slobodno osmislile. Njihova protagonistica se zove Esty i one ne pričaju svoju priču linearno, već vrlo vješto isprepliću Estyn život u New Yorku s njezinim nalaženjem sebe u Berlinu.

Na jednom mjestu stroga vjerska, patrijarhalna hasidska zajednica, u kojoj se mahom govori jidiš (jezik njemačkih Židova), a na drugom multikulturni i kreativni Berlin današnjice. Dva dijametralno suprotna svijeta koji su jednako zastupljeni u seriji, što je također jedno od dostignuća ekranizacije. U dodatku četvrtog nastavka se pokazuje koliko se osjetljivo filmski tim približio ovoj zajednici. Tu su prethodila dva posjeta ovoj zajednici, mnogi razgovori s vjerskim vođama. Jedan poznavalac jidiša bio je u najužem timu, čak je i igrao jednog rabina. Mnogi ljudi koji su stajali ispred ili iza kamere potječu iz ove zajednice.

Maria Schrader priča da „unutar ove zajednice, koja samo u New Yorku ima više stotina tisuća ljudi, postoje naravno različiti životni putovi i različita stanja ljudskog zadovoljstva i nezadovoljstva“. I ona ni za živu glavu ne kaže da bi ovakav način života trebalo osuđivati. „Ja sam tamo također upoznala vrlo sretne ljude. A za nas je uvijek bilo važno razumjeti: Zašto baš Esty? Zašto ona ima te probleme, a drugi nemaju", kaže redateljica Schrader.

Oslobođenje u Berlinu

Esty, kojoj je još kao djetetu ponavljano da je drugačija. Esty, koja postavlja pitanja, koja želi znati, koja ima dar, koji baš i nije odgovarajući za jednu hasidsku ženu: ona je, naime, vrlo muzikalna i tajno uzima satove klavira (autorica Deborah Feldman to nije). Slučaj je htio da u Berlin dođe zajedno s međunarodnom trupom mladih glazbenih talenata. A nije moglo biti šarenije: Židovi, kršćani, muslimani, homoseksualci, heteroseksualci… Svi oni su svirali zajedno i svirali su njemačku klasičnu glazbu.

I to je moguće, kao što je u Berlinu puno toga moguće. Ti mladi glazbenici su na Wannsee poveli i Esty, da bi joj stavili pokazali da je jezero samo jezero, i to bez obzira što je u siječnju 1942. u jednoj vili na obali preko puta dogovoreno „Konačno rješenje židovskog pitanja". I tu su se približili Estynom pogledu na svijet. A ona, koju je maestralno odigrala izraelska glumica Shira Haas, oprezno svlači hulahopke, stid ne dozvoljava više, i polako ulazi u vodu. Po prvi put se kupa na javnom mjestu. A onda skuplja snage i skida periku, odbacuje ju u vodu i s olakšanjem zabacuje kratko ošišanu glavu nazad. Oslobađanje je počelo.

Esty je krenula u novi život, iskušava novu slobodu, sumnja, spotiče se. Uvijek iznova se suočava s prošlošću. Ali ne odustaje, bori se i na kraju trijumfira. Na kraju četvrtog nastavka, na kraju serije, koja vas i zabavlja i uznemirava, natjera vas na razmišljanje. Definitivno vrijedi pogledati!