Božo Dimnik, po zanimanju liječnik, ugledni slovenski poslovni čovjek i lobist, predsjednik Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva i hrvatski počasni konzul u Kopru, odigrao je zanimljivu ulogu u ona burna vremena koja su prethodila međunarodnom priznanju Hrvatske 15. siječnja 1992.

DW: 15. siječnja obilježava se 25 godina međunarodnog priznanja Hrvatske. Toga dana neovisnu Hrvatsku priznalo je 12 članica tadašnje Europske zajednice. Prije tog datuma međunarodno priznanje stiglo je, među ostalim, i iz Islanda i od Svete stolice. Vi ste u danima uoči priznanja odigrali važnu ulogu.

Božo Dimnik: Ja sam tu bio samo posrednik. Pravu ulogu odigrao je Stipe Mesić, o čemu se jako malo zna. Da nije bilo njega, ja sam 90 posto siguran, ne bi bilo ni samostalne Hrvatske.

7. srpnja 1991. bio sam u Berchtesgadenu na imanju njemačkog poslovnog čovjeka i konzula Brune Schuberta, na privatnom ručku s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom i mojim dobrim prijateljem grofom Angusom W. Douglasom. Ja sam o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije s Genscherom razgovarao četiri sata i on mi je rekao slijedeće: „Mi ne možemo priznati Sloveniju i Hrvatsku jer to bi bio presedan u Europi. Recite vi vašim prijateljima u Hrvatskoj i Sloveniji da to nije moguće. Razradite neko drugo rješenje, poput konfederacije. Na ovakav način to neće ići.“ U to doba je američki veleposlanik u Beogradu bio Warren Zimmermann, koji je rekao da SAD ni za 50 godina neće priznati Sloveniju i Hrvatsku. Ni nitko drugi nije bio za to, ni Francuzi, a ni Britanci.

A kako politika funkcionira, vidi se na slijedećem primjeru: dan prije sam nazvao u slovensko Ministarstvo vanjskih poslova i rekao da sam sutra kod Genschera i da ćemo razgovarati o tim pitanjima. Osobu koja mi se javila pitao sam što da mu kažem. Taj je odgovorio: „Recite mu da nas prizna." I poklopio slušalicu.

Ja nikada nisam bio ni u jednoj stranci, niti u politici. Mene to nikada nije interesiralo. Ja sam bio samo gospodarstvenik. Živio sam u inozemstvu i nisam poznavao van Hrvatske skoro nijednog Hrvata, ali poslije, kad je počelo ono vrenje, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj, onda sam se počeo kretati u tim krugovima u dijaspori. Onda smo odjednom počeli kontaktirati svi mi iseljenici koji smo bili u gospodarstvu na položajima, sa svih kontinenata. U Kanadi sam tako upoznao i Franju Tuđmana i Gojka Šuška i druge važne ličnosti. Ti događaji u Sloveniji i Hrvatskoj su me toliko zaokupili, da sam se u to vrijeme bavio samo time. I svi smo samo na tome radili. Tako smo mi, Slovenci i Hrvati, počeli surađivati od Novog Zelanda do Amerike. Preko tih Hrvata sam slučajno upoznao i Stipu Mesića. On me je nazvao u listopadu 1991., poslije raketiranja Banskih dvora. Doznao je da imam veze s njemačkim političarima i pitao mogu li mu organizirati sastanak s Genscherom, ali tako da se ne zna, jer je on tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. I ja sam to stvarno sredio.

Kako smo Mesića "prošvercali" u Njemačku

Vi ste u svom bogatom životu doživjeli puno toga, ali sami kažete da Vam je najdraža priča o tome kako ste krajem 1991. tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Mesića u najvećoj tajnosti vodili kod njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera. Možete nam ispričati pojedinosti?

Jedini koji je za to znao bio je Janez Drnovšek, tadašnji slovenski član Predsjedništva SFRJ. Morali smo sve dogovoriti s tajnim službama u Austriji i Njemačkoj, jer je Mesićev put morao biti tajna. Drnovšek je službeno pozvao Mesića u posjet u Medijske toplice u mjestu Izlake u Sloveniji. Svi su mislili da će Mesić tu prenoćiti i idući dan se vratiti. Navečer se Mesić oprostio od ostalih kao da ide na spavanje u svoju hotelsku sobu. Ja sam ga čekao i odvezao kod sebe kući u Ljubljanu. On je tu prespavao i sutradan smo išli s autom za Bonn. Na slovenskoj granici su sve znali jer je to sredio Drnovšek, i Austrijanci su znali, a i Nijemci. Slovenci i Austrijanci su nas odmah propustili jer su dobili obavijest o registarskoj oznaci automobila i imenu vozača, no na njemačkoj granici su nas zaustavili. Ja sam se uplašio da će biti problema. Spustio sam staklo na prozoru i počeo na njemačkom rečenicu: „Znate…“ A ovaj mi je odgovorio: „Mi sve znamo.“ I onda nas je propustio. Tako smo došli do Bonna.

Genscher nas je primio preko volje jer ga je za to zamolio naš zajednički prijatelj grof Douglas. Po programu smo imali na raspolaganju samo nekih 40 minuta, za ručkom.  Bili smo Mesić, Genscher, prevoditelj i ja.

Na početku su nam poslužili juhu. Genscher je uvijek brzo jeo i činilo se da nas uopće ne sluša. A onda je počeo sve polaganije jesti. Tih 40 minuta su se pretvorili u više od četiri sata. Genscher je na kraju rekao: „Znate, Vi ste me uvjerili i to je nešto nevjerojatno. Ali mi ćemo vas teško moći podržati i priznati jer smo mi surađivali s vama u Drugom svjetskom ratu. Ali idite vi s tim prijedlogom kod pape u Rim, kod Vaclava Havela u Prag i na Island. A mi ćemo sve to pogurati iz pozadine."

Zašto baš tamo?

Genscher je ocijenio da će oni biti najskloniji priznanju Hrvatske i Slovenije i da će se tako to pitanje internacionalizirati. A Island je bio neutralan u doba Drugog svjetskog rata. To je bilo 14. studenoga 1991. Mesić je Genscheru pričao o tome što će se dogoditi u Jugoslaviji ako ne dođe do priznanja i rekao mu da će tu biti krvi u potocima. Genscher me u pola tog razgovora pitao na njemačkom: „Je li on to pretjeruje?“ Ni ja sam nisam bio siguran pretjeruje li, pa sam to pitao Mesića kad smo se vraćali. No poslije se 90 posto toga stvarno tako i dogodilo.

Nakon tog razgovora s Genscherom jedino nas Havel nije primio. Ne znam zašto, imali smo čovjeka tamo, ali poslije nismo inzistirali, jer smo jako brzo dobili kontakt s Vatikanom. Mesić je 6. prosinca bio tamo. Genscher, a naravno i tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl, poslije su bili u kontaktu sa svima. Na Island je Tuđman poslao tadašnjeg ministra vanjskih poslova Zvonimira Šeparovića. 

Važna uloga dijaspore

Svi ti diplomatski napori vrlo brzo su urodili plodom. Kako to?

Samo zato što nitko za to nije znao. Da su Srbi, da je Milošević nešto slutio, to bi bilo spriječeno. Srbi su imali najbolje diplomatske kontakte. Recimo djeca tadašnjeg jugoslavenskog veleposlanika u Londonu igrala su se s djecom princa Charlesa. Ali oni su bili uvjereni na osnovu izjava američkih političara da neće biti raspada Jugoslavije. Da su tada znali što Mesić radi, optužili bi ga za veleizdaju. Nitko ne zna da je Mesić u to vrijeme stvarno nosio glavu u torbi. 

Taj čovjek je nevjerojatno nadaren i nije mi jasno zašto se to ne shvaća. I uz to je najpošteniji političar kojeg sam ikada sreo. On bi mogao imati daleko više nego što ima.

Genscher je i na desetu godišnjicu međunarodnog priznanja boravio u Hrvatskoj.

Da, pozvali smo ga u Zagreb. Stanovao je u vili Weiss. Jednog jutra za doručkom nam je rekao: „Mesić je 80 posto zaslužan za ovo priznanje. Ali nemojte zaboraviti i sve vaše sunarodnjake u dijaspori. Svi ti ljudi, i Slovenci i Hrvati, su svaki svojim kanalima i vezama utjecali na ključne ljude političkog vrha u zemljama u kojima su živjeli.“ Inače, nijedan od tih naših iseljenika koji su stvarno nešto veliko napravili i puno novaca dali nije očekivao ni tražio ništa. A svi oni koji nisu skoro ništa dali nego su samo puno govorili, imali su velike koristi.

Ni Mesić nikada nije htio o tome puno govoriti, pa sam odlučio da ja to sada pojasnim. Osim toga, važno je naglasiti da su u tome sudjelovali jedan Slovenac i jedan Hrvat, što je veliki dokaz da smo stvarno surađivali. 

Dvije razine odnosa Hrvatske i Slovenije

Slovenija i Hrvatska su u tim burnim vremenima surađivale, no to se vrlo brzo počelo mijenjati.

Da, i zato sam godinu dana nakon tih događaja oko priznanja, kad sam vidio kako to slovensko-hrvatsko prijateljstvo propada na našu zajedničku štetu, u prosincu 1992. osnovao Društvo slovensko-hrvatskog prijateljstva. Ono je vrlo aktivno, prošle godine smo imali 128 događaja, i to ne malih. To su u prvom redu susreti gospodarstvenika, ali i kulturne i sportske priredbe.

Kako danas ocjenjujete odnose između Slovenije i Hrvatske?

Odnosi između te naše dvije države imaju dvije razine. Jedna je ona ljudska, i ona nije samo susjedska nego je i prijateljska. S jedne i s druge strane granice živi 500.000 Slovenaca ili Hrvata. To su čak više obiteljski nego samo prijateljski odnosi. Ti ljudski odnosi su nevjerojatno čisti i dobri.

No dio tih odnosa je zagađen politikom. I to s jedne i s druge strane. Političari uvijek nađu neku temu zbog koje se mogu održati na položaju, pod motom „Zavadi pa vladaj“. Ali mi ne smijemo zaboraviti da smo jedine dvije susjedne zemlje koje nikada nisu međusobno ratovale, nego smo surađivali sve do posljednjeg čina raspada Jugoslavije.

Božo Dimnik je Slovenac rođen 1932. u Beogradu, gdje je njegov otac radio na dvoru kralja Aleksandra. Završio je medicinu i otišao u inozemstvo te ostvario uspješnu poslovnu karijeru. Zahvaljujući poslovnim vezama,ali i svojoj velikoj strasti ribolovu, upoznao je mnoge važne svjetske ličnosti iz politike, gospodarstva i kulture. Za svoje zasluge je 2007. odlikovan Ordenom hrvatskog pletera. Predsjednik je Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva i hrvatski počasni konzul u Kopru. Božo Dimnik danas živi u Ljubljani.