«Bez panike»
16. svibnja 2005Toj živućoj legendi njemačke rock-glazbe, rođenoj 1946. u gradiću Gronau, Kuća povijesti do 29. svibnja posvećuje izložbu pod naslovom «Bez panike. Šarena Republika Njemačka Ude Lindenberga».
Na otvaranje izložbe u bonnskome muzeju prošloga petka Lindenberg je doputovao s cijelim svojim dvorskim stožerom, uključujući i veličine iz hamburške zone sumraka, takozvanoga Kietza, dječji zbor te Panični orkestar. Prvi čin nakon dolaska iz Hamburga bilo je razgledavanje osobnih predmeta izloženih u staklenim vitrinama. Udo Lindenberg: «U normalnim okolnostima morao bi umrijeti, prije nego ti posvete takvu izložbu. U ovom slučaju izložbu priređuju već sada, što je praktično, jer je tako barem mogu razgledati. I tako ja sada, koračajući muzejom, mislim kako je to vrlo zgodna stvar. Sav taj posao, međutim, nije napravljen samo za mene, nego za cijeli pokret. Ta izložba obvezuje da se ne pretvoriš u spomenik, u osobu iz prošlosti, nego da nastaviš svoj život.»
Nakon odiseje po – kako sâm kaže – svim pozornicima u čitavoj Saveznoj Republici Njemačkoj, Udo Lindenberg sada je doselio u Porajnje, točnije u Bonn: kao središte izložbe «Bez panike». Kuća povijesti ne prikazuje Lindenbergov život, nego samo jedan njegov izvadak. Ona nam tog rock-glazbenika predstavlja kao blještavo ljudsko oličje njemačko-njemačkih odnosa. Direktor izložbe u Kući povijesti, doktor Jürgen Reiche, o tome kaže: «Odlučili smo prirediti izložbu o Udi – ali ne autobiografsku, nego tematsku. To znači da s njim nastojimo otići na putovanje kroz vrijeme u 70-e, 80-e i 90-e godine, s njegovim pjesmama i njegovim političkim angažmanom. Mislim da je za to upravo sada pravi trenutak.»
Izložba prikazuje 200 eksponata, između ostaloga i Lindenbergov tajni dosje u Ministarstvu državne sigurnosti DDR-a (StaSi), crteže umjetnika u alkoholu – takozvane «likerele», sopile, što mu ih je darovao predsjednik Državnog vijeća DDR-a Erich Honecker, kao i kožnu jaknu koju je Lindenberg uručio Honeckeru. Obilazeći izložbu nekako se mogao steći dojam da je rocker iz Gronaua Njemačku sâm uzdigao do ponovnog ujedinjenja. Uloga je to u kojoj se samozvani panični predsjednik sâm sebi vrlo dopada: «Ja sam u ono vrijeme bio državno priznati državni neprijatelj. Stalno sam imao zabranu nastupa u DDR-u. Honecker i njegovi nosonje s cijelom se tom stvari nisu mogli razumno ophoditi. Rekoh mu tada: obuci kožnu jaknu i odi među proletere da vidiš za čime čeznu. – Nije me poslušao! Zato se više i nije mogao dugo održati na dužnosti. Potom je nestalo Berlinskog zida, srušili smo ga pjesmom: kamen po kamen. Sve nam je to poznato.»
Udo Lindenberg već se 30 godina ustrajno bori za bolji svijet: protiv utrke u naoružanju 80-ih godina, za ujedinjenu Njemačku do početka 90-ih, te protiv desničarskog nasilja sve do danas. Na izložbu u Bonnu on gleda kao na postaju svoga djela: retrospektivu starih, ranije vođenih bitaka. Kolikogod nam se nakon neodmjerenog uživanja alkohola i nebrojenih partija, koji nisu ostali bez traga, činio tjelesno iznemoglim, Lindenberg ne posustaje u svojemu političkome angažmanu i neumornome zastupanju politički nepopularnih mišljenja. Jer kada nešto želi postići, nitko mu se ne može ispriječiti na putu. Za njega vrijedi samo globalna misao, globalna odgovornost i borba za bolji svijet – poglavito u ovo naše doba: «Upravo sada, ove godine, na 60. obljetnicu završetka rata. Svi mi potječemo iz smeđe i nevjerojatno užasne Njemačke, koja je u mnoge dijelove svijeta donijela neizmjernu patnju. S obzirom na našu povijest ova Njemačka mora biti vrlo, vrlo šarolika i vrlo snošljiva i trpeljiva. Ona mora biti sastajalište svih kultura, svih religija koje će se mirno i prijateljski razgovarati i dogovarati – u korist svjetskoga mira.»
Ono što Lindenbergu podaruje magični čar, je njegova prirodnost. Udo je Udo: pjeva, a pjevati ne zna; plešući on svakoga može nagovoriti na ples, premda plesati ne zna. Politička pristojnost mu je posve nepoznata. Izložba u bonnskoj Kući povijesti za njega je i prilika – prilika da današnjoj mladeži pokaže kako se za ideale valja izboriti, a ne dozvoliti da nas zahvati politička ukočenost zbog socijalnih problema poput nezaposlenosti. Ne uspije li mu to sadašnjim sredstvima, Lindenberg u rukavu već ima novoga asa: osnutak panične stranke: «To je, doduše, mašta, premda ponekad mislim da bismo to jednostavno trebali uraditi. Moramo vidjeti kako će se cijela stvar u Njemačkoj odvijati. Postoji nekoliko vrlo dobrih nastojanja: u Njemačkoj te u Francuskoj. Na primjer da se ne šalju vojnici u Irak ili Iran. U Europi sve više jačaju takve mirovno-političke pozicije. Za sve ostalo moramo još vidjeti. Panična stranka je u svakom slučaju vrlo lijepa mašta. Barem za sada.»
Izložba «Bez panike» može se pogledati još do 29. svibnja u Kući povijesti u Bonnu.