Prepoznatljiv potpis ovih se dana našao na još jednom od ključnih projekata u Bosni i Hercegovini u koji je uloženo mnogo novca, zasad bez većeg učinka. Odgađanje otvaranja novog graničnog prijelaza Gradiška, na koji javnost čeka godinama, još jednom je iznjedriloustaljeni mehanizam blokada u Bosni i Hercegovini. Račun ponovno plaćaju građani svih nacionalnosti, a, prema ustaljenoj praksi, razlog je ponovno politički i etnički motiviran.

Član Upravnog odbora Uprave za neizravno oporezivanje iz reda stručnjaka, Zijad Krnjić, uvjetovao je potporu izmjeni Pravilnika o preraspodjeli radnih mjesta usvajanjem odluke o preraspodjeli prihoda od PDV-a, kojom bi Republika Srpska trebala vratiti Federaciji oko 100 milijuna maraka.

Neka čekaju

„Neka čekaju, granični prijelaz će i dalje raditi kao i dosad… proradit će“, rekao je Krnjić, nespretno pravdajući svoju odluku. „Jedan čovjek se iživljava nad svima u BiH. Nemam riječi kojima bih opisao i rekao nešto o tom čovjeku. Ovo je dokaz da je BiH neodrživa država“, poručio je predsjednik Upravnog odbora UIO-a Srđan Amidžić nakon posljednje sjednice.

Iživljavao se i Dodikov SNSD, upućeni će reći gotovo cijeli mandat u državnim institucijama. Od blokade Doma naroda, Vijeća ministara i (ne)usvajanja reformskih zakona, do pečata koji upravo Amidžić nije dao za potvrđivanje dokumenta o raspisivanju prijevremenih izbora u RS-u. Isto su radili i hrvatski predstavnici, nerijetko to pravdajući zaštitom državnih institucija i poštivanjem vladavine prava.

„Naši političari nisu dorasli tom konsenzusu, dijalogu, da saslušaju onu drugu stranu. Samo guraju svoju priču, pa kamo god nas to odvelo“, kaže politički analitičar Velizar Antić. Promjena ovakvog sustava zahtijevala bi duboke ustavne i političke reforme, što se odnosi na redefiniranje mehanizama veta te veći stupanj transparentnosti i odgovornosti izabranih dužnosnika. Međutim, nitko se neće upuštati u takve reforme jer trenutačno stanje odgovara svima.

Blokada ispred kompromisa

Nacionalni ključ, iako formalno zamišljen kao zaštita, u praksi proizvodi sustav u kojem se blokada isplati više nego kompromis. Granični prijelaz Gradiška postao je paradigma bosanskohercegovačke svakodnevice u kojoj se ključni infrastrukturni projekti pretvaraju u taoca etničkih principa i političkih sporova.

„Sada imamo situacije da se to spušta na najniže moguće razine, gdje nijednoj strani ta blokada ne znači ništa. Mi ćemo blokirati jer nam se može, a najveću štetu trpe građani. BiH je konsocijacijska demokracija, a ona podrazumijeva dogovor svih strana“, kaže Antić, ističući to kao jedinu formulu po kojoj ona može funkcionirati.

Međutim, točno tri desetljeća od stavljanja parafa u Daytonu na dokument koji je tu političku formulu definirao, ništa se suštinski nije promijenilo. Naprotiv. Možda više nego ikada, u pozadini svih blokada su politički odnosi Sarajevo – Banjaluka, balans snaga u Vijeću ministara, ovlasti državne razine i nadležnosti entiteta. Građani ostaju na čekanju.

„Ma kakav dogovor, dogovaraju se oko svojih gu*ica. Kao da njih zanima narod“, „Vidi, dok god drže sve strane u tim napetim odnosima, kao da im navodno prijeti onaj drugi, dotad će raditi što god hoće. Mi smo ti koji im dajemo odobrenje za sve“, kažu nam neki od malobrojnih Banjalučana koje smo zatekli kako se guše u zagađenom zraku, koji je prouzročila nelegalna gradnja, višegodišnji kriminal i korupcija u komunalnim poduzećima. Tu vlast, koja izbore dobiva uglavnom na tvrdoj obrani nacionalnih interesa i crvenoj liniji, i dalje biraju upravo ti građani koji se danas guše u zagađenju.

Šifra za blokadu

Što se tiče blokade GP-a Gradiška, ona nije izuzetak, nego pravilo. Gotovo da ne postoji ozbiljniji proces koji barem jednom nije zaustavljen pod krinkom zaštite etničkih principa, pojma koji 30 godina nakon Daytona i dalje predstavlja univerzalnu šifru za blokadu.

Vijeće ministara, Parlament BiH kao i Dom naroda pravi su primjeri koji pokazuju stupanj političke destrukcije izazvan upravo ovakvim načinom rada. Stranke iz svakog nacionalnog tabora posežu za mehanizmom entitetskog glasanja ili vetom u nekoj od državnih ili entitetskih institucija. Iznimke nisu ni lokalne zajednice.

„Iako je nacionalni ključ uveden kao mehanizam zaštite kolektivnih prava, daytonski ustavni aranžman u praksi je postao ključ blokade institucija. Političari su godinama usavršavali način da kroz etničke kvote i veto osiguraju utjecaj u svim segmentima vlasti i zaustave odluke koje ne odgovaraju njihovu interesu“, kaže novinar iz Banjaluke Goran Dakić.

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da građani sve manje vjeruju institucijama, ali istodobno malo tko nudi alternativu postojećem modelu. Nacionalni narativi drže biračko tijelo u stalnoj mobilizaciji, a blokade se predstavljaju kao nešto što je u tom trenutku nužno kako bi se obranio nacionalni identitet.