Sophie Scholl, zajedno sa svojim bratom Hansom, danas važi za ikonu aktivnog otpora nacističkoim režimu unutar Njemačke. Mnoge škole i ulice danas nose njihova imena. Da je živa, Sophie Scholl bi danas (9.5.) navršila 100 godina. Ali ona je ubijena puno prije.

Kada im je u veljači 1943. u Münchenu giljotinom odrubljena glava Sophie Scholl je imala 21 godinu, njen brat Hans Schollu 24 godine, a Christoph Probst je imao 23 godine. Probst je jedini bio oženjen i imao je troje male djece. Narednih mjeseci su pogubljeni Alexandar Schmorell (25), profesor Kurt Huberu (49) godina i Willy Graf (25). Krajem siječnja 1945. je odrubljena glava Hansu Conradu Laipeltu (23).

Svima je presudio takozvani Narodni sud kojim je predsjedavao Roland Freisler. Oni su osuđeni jer su pisali, umnožavali i raspačavali antirežimske letke koje su potpisivali sa „Bijela ruža". Tako su i ušli u povijest, kao pripadnici grupe otpora koja je imala više desetaka aktivista, ali nije bila čvrsto organizirana. Mnogi drugi koji su bili dovedeni u vezu s „Bijelom ružom" su uhapšeni i saslušavani, osuđeni na kazne zatvora. Po zakonu koji je tada važio, takozvanom „Sippenhaftu", i njihove porodice su bile na udaru Gestapoa.

„Bijela ruža" je napravila šest različitih letaka, prva četiri u razdoblju od kraja juna do sredine jula 1942. Letak broj 5 se pojavljuje krajem siječnja 1943. A posljednji sredinom veljače 1943. Hans Conrad Laipelt je nakon pogubljenja aktivista u Münchenu nastavio širiti letke u Hamburgu gdje je pored Münchena „Bijela ruža" imala najviše aktivista.

Posljednji, šesti letak, dopao je ruke Britancima koji su ga umnožili i bacali iz aviona po Njemačkoj u prosincu 1943.

Dobra djeca iz viših slojeva

Izuzimajući profesora filozofije i muzikologa Kurta Hubera, svi koji su radili na formuliranju letaka su bili studenti Sveučilišta „Ludwig Maximillian" u Münchenu, iz dobrostojećih obitelji u kojima se njegovala njemačka kultura i ljubav prema domovini. Studirali su medicinu, svirali instrumente, pjevali u Bachovom sveučilišnom zboru. Neki su prethodno bili oduševljeni članovi Hitlerjugenda, odnosno „Hitlerovh dječaka", a Sophie Scholl „Hitlerovih djevojaka". Mladići su služili vojsku i bili na frontu za vrijeme pauze između semestara. Kurt Huber je bio član NSDAP-a.

Nezadovoljstvo režimom je prvo bilo obično mladalačko, zbog sve više zabrana, propisa i prisila na sveučilištu. Kada su do njih počele dopirati informacije o brutalnosti režima, javila se potreba da nešto učine protiv toga. Presudno je bilo saznanje o masovnim deportacijama i pogubljenjima Židova u Auschwitzu, ožujka 1942. Istodobno je Wehrmacht gubio na bojišnicama, saveznici su se udruživali, bombardirali Njemačke gradove u kojima je stradala masa civilnog stanovništva.

To nije bila domovina koju su htjeli ti mladi ljudi, puni ideala. Svoje letke su uz velike teškoće ratnih vremena, kada je sve bilo sumnjivo – kupiti papir, poštanske marke, i omotnice – slali na adrese odabranih ljudi u šest njemačkih gradova. To sve to bili intelektualci, viđeni građani, koje su izabrali moleći na kraju svakog letka da ih umnože i šire dalje. Međutim, od prvih 100 letaka, 35 je završavalo u – Gestapou. Stavljali su letke u studentske ladice kada bi učionice bile prazne ili na neka druga skrovita mjesta.

„Budni građani" – domari sveučilišta

Sophie Scholl i njen brat Hans su 18. veljače 1943. bili u akciji ostavljanja letaka ispred učionica na sveučilištu, kada ih je na djelu uhvatio domar Jakob Schmidt i odlučio ih zadržati. Hans je bezuspješno pokušavao pobjeći. Schmidtu u pomoć stiže glavni domar sveučilišta Albert Scheidthammer i oni zajedno brata i sestru Scholl odvode u ured kancelariju Ernsta Hefnera, pravnog savjetnika sveučilišta koji je ujedno bio čovjek za vezu s tajnom policijom Gestapo.

Bez obzira je li Gestapo preko špijuna već znao tko stoji iza letaka „Bijele ruže" – ova četvorica su pokrenuli mašineriju koja dovela do smrti mladih aktivista i profesora, mučenja i dugih zatvorskih kazni za druge aktiviste ili njihove obitelji.

Iz govora predsjednika Njemačke Johannesa Raua, povodom 60 godina od pogubljenja članova „Bijele ruže" održanog na Sveučilištu „Ludwig Maximillian" u Münchenu 30. siječnja 2003.:

„Otpor 'Bijele ruže' prepoznat je u Njemačkoj neobično rano posle rata. Službeno obilježavanje je počelo u studenom 1945. godine, kada je ovdje na sveučilištu održana prva komemorativna sjednica. To je bila jedna strana onoga što su doživjeli rođaci i preživjeli članovi 'Bijele ruže'. Međutim, oni su uvijek iznova bili prisiljeni da se brane od legendi o ciljevima i namjerama 'Bele ruže'. Prije svega, morali su da doživjeti kako oni, koji su pokrenuli mašineriju smrti – nikada nisu priznali svoju krivnju, niti su se ispričali."

Aktivisti „Bijele ruže", a pogotovu Sophie i Hans Scholl su, pored grupe oko grofa von Stauffenberga koja je pokušala atentat na Hitlera 1944, najpoznatiji predstavnici otpora nacističkom režimu u Njemačkoj. Oni nisu bili političari, časnici, sindikalne čelnici ili diplomati – nego mladići i djevojke, cvijet svoje generacije u koju su nacisti polagali velike nade. Oni su pozvali na nenasilan otpor – onako kako su bili odgajani. Danas njihova imena nose brojne škole, ulice i trgovi u Njemačkoj.

*Ovo je aktualizirana verzija teksta koji smo objavili povodom 75.-godišnjice pogubljenja pripadnika "Bijelke ruže" u veljači 2018.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android