Beskrajno veliko grobno polje. Kao na vojnom groblju. Jednostavni nadgrobni spomenici, crni križevi od kovanog željeza i male ploče protežu se dokle god pogled seže. Više od sedam stotina grobova, jedan do drugog. Ovdje, na groblju u Biloj Vodi (naslovna fotografija), sahranjeno je 750 časnih sestara.

Deportirane su u vrijeme komunizma, u najudaljeniji dio Češke. Bila Voda, danas selo s oko tri stotine stanovnika, s tri strane je okružena nekadašnjom Pruskom, sada poljskom Šlezijom. Nalazi se u Javornik, komadiću zemlje koji „prodire" u Poljsku i koji je umjetno stvoren pomjeranjem granice nakon austro-pruskih ratova u 18. stoljeću.

Težak život u izolaciji

Časne sestre su dovedene baš tamo nakon što su njihovi samostani zatvoreni 1950. godine po nalogu čehoslovačkog režima u Pragu. U okviru „Akcije R“ usmjerene protiv Katoličke crkve, više od 1000 časnih sestara iz 14 samostana dovedeno je u „centralizirani samostan, u najveću moguću izolaciju. Tako je, u ovoj skoro zatvorenoj enklavi, nastala najveća zajednica časnih sestara u Europi.

Uvjeti u Biloj Vodi bili su jako teški. Godine 1950. selo je bilo skoro pusto, jer su starosjedioci Nijemci protjerani nakon 1945. Godine - na temelju Benešovih dekreta.

Sestrama je bilo zabranjeno napuštati selo, njegovale su pacijente u lokalnoj psihijatrijskoj bolnici ili su radile na lokalnoj farmi. Velika većina njih umrla je u Biloj Vodi. Lokalno groblje na kojemu su sahranjene, najveće je takvo groblje na svijetu.

Kontroverzni roman

Veliki dio Čeha danas poznaje Bilu Vodu i priču o časnim sestrama koje su tamo protjerane. Čak i oni koji nisu religiozni i koji su ranije bili nezainteresirani za progon Katoličke crkve i vjerskih redova u komunističkoj Čehoslovačkoj suočeni su s tim pitanjem.

Razlog za to je roman "Bila voda" Katerine Tučkove, koji je postao najprodavanija knjiga prošle godine s više od 100.000 prodanih primjeraka. Za to je četrdesetdvogodišnja autorica prošle godine dobila Državnu nagradu, najvažniju češku kulturnu nagradu.

Ali, roman nije bez kontroverzi. Jer, na prvi pogled se čini da se radi o autentičnom povijesnom izvještaju, uključujući i navodne dokumente Komunističke državne sigurnosti koji se u njemu nalaze. Zapravo, Tučkova opisuje događaje u svojoj knjizi na temelju stvarnih zbivanja, ali se ne drži stvarnosti. „Naravno, mogu odgovoriti na kritike iskrivljavanja povijesti tako što ću istaći da je to roman, a ne stručna literatura", rekla je ona za češki tjednik Respekt. Kao autorica fiktivnog djela, ona ima legitimno pravo da se prema povijesnoj stvarnosti u izmišljenom svijetu koji stvara odnosi kako želi. „Mislim da ono do čega sam došla u svom istraživanju na tu temu nije falsificiranje povijesti", dodala je ona.

Fenomen Bile Vode

Odjek na knjigu je bio toliki da je Katolički teološki fakultet Karlovog sveučilišta u Pragu održao međunarodnu konferenciju o knjizi pod nazivom „Fenomen Bile Vode“. Vodeći teolozi, crkveni historičari i književni stručnjaci razgovarali su o tome kako pristupiti djelu koje često ignorira historijske činjenice, ali ipak nalazi mnogo čitatelja. Mnogi sudionici konferencije su smatrali da je pogrešno predstavljanje aktivnosti Državne sigurnosti posebno problematično.

„Možda nas nervira što svojim stručnim člancima nismo doprli do široke čitalačke publike, već je to Katerina Tučkova uradila s knjigom koju inače možete kupiti na bilo kojoj benzinskoj pumpi", priznao je crkveni povjesničar Marek Smid.

Kontroverzne priče mlade autorice

Sporan je i opis svećeničke hirotonije jedne od časnih sestara. Tučkova je bila inspirirana pričom tajno zaređene teologinje Ljudmile Javorove. Ona je bila jedna od pet žena zaređenih za svećenice u češkoj crkvi u podzemlju. Međutim, njihovo zaređenje nakon sloma komunističke vladavine nije priznao Vatikan. „U stvarnosti je sve drugačije nego u romanu Katerine Tučkove“, kaže praška teologinja Mireja Riškova. „Uvjerena sam da je pitanje zaređenja žena jedan od znakova vremena. Po mom mišljenju, ovo pitanje je trebalo pozitivno riješiti već ranije. Tučkova je zaslužna što je njezin roman izazvao zanimanje javnosti za povijest Katoličke crkve pod komunizmom."

To nije prvi put da je Tučkova jednim svojim romanom uzbudila duhove. Godine 2010. napisala je knjigu o mladoj Njemici iz Brna koja je protjerana iz svoje domovine u maršu smrti 1945. godine. Roman je objavljen i na njemačkom jeziku pod nazivom "Gerta. Njemačka djevojka". U Češkoj je bio kontroverzno primljen jer se bavio tabu temom protjerivanja Sudetskih Nijemaca i to obznanio široj javnosti.

Nazad u Bilu Vodu

Iako je od objavljivanja njezine nove knjige u malo selo Bilu Vodu dolazilo mnogo turista, u samom selu nema mnogo tragova svega onoga što se tu događalo. Mali muzej o internaciji časnih sestara je vikendom zatvoren, samostanska crkva također.

Groblje izgleda dobro održavano s mramornom pločom na ulazu na kojoj piše da je zaštićeni spomenik kulture s nadgrobnim spomenicima interniranih časnih sestara.

Ali, čak i nakon pada komunizma, kada su konačno bile slobodne, nisu sve časne sestre otišle. One i dalje brinu o pacijentima u psihijatrijskoj bolnici i vode kuću za goste. Nekoliko novoutemeljenih domova vjerskih redova svjedoči o tome da ovdje još uvijek živi lokalna vjerska zajednica, ali s mnogo manjim brojem sestara nego ranije.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu