Loše stvari se uvijek događaju nekom drugom, a ne tebi samom. Otprilike tako je mislila Janina Findeisen kada je odlučila otputovati na krizno područje koje se nalazilo usred sirijskog građanskog rata. Razlog: ekskluzivni materijal o teroristima i džihadistima koji su jačali u kaosu građanskog rata koji je trebala dobiti iz prve ruke. Kontakt s njima je trebala uspostaviti Laura, Janinina bivša školska kolegica iz Njemačke. Laura je deset godina ranije otputovala u plemensko područje Waziristan, posvetila se džihadu i nikada se više nije vratila u Njemačku. "To je trebao biti moj debitantski film, priča o prijateljstvu s Laurom", kaže novinarka u razgovoru za DW.

Bilo je to u jesen 2015. godine. Findeisen s Laurinom majkom putuje u turski grad Antiohiju. Tamo je čekaju krijumčari ljudima koji je trebaju odvesti do Laure. Situacija na granici je uzavrela, granični službenici tuku izbjeglice, u blizini padaju bombe. Laurina majka odlučuje odustati od daljnjeg puta i vratiti se kući. Findeisen, koja je u visokom stadiju trudnoće, nastavlja put unatoč svim upozorenjima. "Postojalo je sigurnosno jamstvo koje mi je doista ulijevalo sigurnost. Ono je za mene nešto značilo. To je, gledano iz današnje perspektive, bilo naivno, ali ja sam tada to gledala drugačije", objašnjava ona svoju odluku.

Riječ prijateljica kao jamstvo sigurnosti

"Postoje sigurnosne garancije za novinare u određenim slučajevima. Sigurnosnu garanciju je u mom slučaju meni poslala moja prijateljica mailom. To se baziralo na povjerenju. Njezina riječ je meni u tom trenutku bila dovoljna", objašnjava Findeisen.

I to je u početku doista bilo dovoljno. Krijumčari je vode na sjever Sirije. Tamo susreće svoju prijateljicu, provodi s njom osam dana. I doista nastavljaju svoje prijateljstvo tamo gdje je ono stalo nakon osam zajedničkih školskih godina u Bonnu. "Ona je još uvijek bila moja prijateljica, poznavale smo se već toliko dugo. Naravno, previše se toga u međuvremenu dogodilo da bih mogla reći da je sve bilo kao nekada. Ali imale smo imale odnos zasnovan na povjerenju. To je bio temelj našeg prijateljstva i na njemu uopće nastala ideje o ovom putovanju."

Prijateljice dugo razgovaraju, Janina radi intervjue s Laurom i jednim zapovjednikom Al-Nusre (Fronta obrane) bliske Al-Kaidi kojoj pripada i Laura. To je teroristička grupa koja će je kasnije i oteti.

Voze se po sjeveru Sirija. Janina se ne brine. "Vozili smo se kroz sjever Sirije, Idlib, a ja sam snimala kroz prozor našeg automobila situaciju na ulicama, na različitim kontrolnim punktovima, u predgrađima koja su bombardirana", priča.

Kada je skupila dovoljno materijala za svoj film, oprašta se od svoje prijateljice i taksijem odlazi u pravcu turske granice. Jedan borac iz Laurine grupe je prati. Kratko prije granice automobil u kojem se vozi zaustavljaju: "Već prije sam imala čudan osjećaj. Taksi je vozio malo presporo, malo prebrzo i onda je zaustavljen od strane više muškaraca s maskama i kalašnjikovima", priča ona za DW. "Oni su izvukli vozača i suvozača i ukrcali se u auto. Onda je jedan od boraca sjeo pored mene. U tom trenutku me obuzeo neopisivi strah, ali i potpuni mir, jer sam shvatila da ne mogu učini ama baš ništa."

Deutsche Welle kao veza s vanjskim svijetom

Otmičari su Janini stavili povez na oči i nastavili voziti dalje. Bio je to prvi od 351 dana zatočeništva. Svakih nekoliko mjeseci prebacivana je u drugu kuću - promijenila ih je ukupno osam. Uvijek zavezanih očiju kako ne bi shvatila gdje se nalazi.

Prilagođava se i čini ono što joj je naređeno: mirna je, ne viče, ne pokušava bježati. Donose joj hranu i odjeću, sobu ne smije nikada napustiti. Kada se seli dobiva povez preko očiju koji smije skinuti tek u novoj kući. U jednom trenutku su joj u sobu donijeli mali televizor. Kada ima struje gleda Deutsche Welle. To je njezina jedina veza sa vanjskim svijetom.

Kako se približava datum njezinog porođaja Janina postaje sve nestrpljivija. Više puta simulira trudove u nadi da će je odvesti u bolnicu. Uzalud. "Otmičari su mi onda doveli neku ginekologinju sa sjevera Sirije", kaže ona. "Prethodno su joj oteli muža kako ne bi nikome ništa rekla i kako bi potpuno angažirala pri porođaju. Rekli su joj da će joj umrijeti muž, ako se meni ili djetetu nešto dogodi. To mi je tijekom jednog posjeta u suzama priznala."

Janina je uplašena, ali ipak vjeruje da će sve biti dobro. Nema izbora. Ni liječnica nema izbora. "Otmičari su mi svakog trenutka bili spremni pred uključenim kamerama odrubiti glavu. To je bilo potpuno jasno."

Kako je moguće izdržati takav pritisak? "Gledajući Deutsche Welle", odgovara novinarka kroz osmjeh. "I grčevito sam se držala svojih najljepših sjećanja. Iz djetinjstva, iz moje mladosti, mog dosadašnjeg života koji sam vodila u savršenoj sigurnosti i blagostanju. Ta sjećanja sam prizivala svaki dan. Prvo sam brojala sate, a onda dane. U jednom trenutku sam izbrojala 100 dana."

Povratak kući

Nakon 11 mjeseci zatočeništva iznenada se dogodilo nešto neočekivano: maskirani muškarci su upali u kuću u kojoj je Janina bila zatočena. Glasno su izvikivali njezino ime i izvukli je van. Mlada majka je zbunjena, ne shvaća što se događa. "Mislila sam da je to jedna druga grupa džihadista koja me želi preuzeti", kaže ona. "Nisam mislila da me oslobađaju. Mislila sam da je to nova otmica."

Njezini osloboditelji su navodno borci jedne druge grupe Al-Nusre. Oni žele ispoštovati jamstvo o sigurnosti i održati svoju riječ. Nakon skoro godinu dana! To je barem ono što je Janini kasnije rečeno. Oni joj skidaju povez s očiju, vode je s njezinim sinom u auto i dovoze je direktno na tursku granicu. Tamo je čekaju njemačke sigurnosne službe. Majka i dijete su konačno na sigurnom.

Krenuti u visokom stadiju trudnoće u Siriju bila je greška - danas to zna. Nakon povratka je napisala knjigu o teroristima i kaže da joj je pisanje pomoglo da izađe na kraj s onim što je proživjela.