2020. je bila teška godina. Koliko teška, to liječnica Carmen Gijón primjećuje tek sada. Još joj je ostalo nekoliko dana slobodnog prije nego će opet preuzeti dežurstva na intenzivnom odjelu jedne bolnice na sjeveru Madrida. Od trenutka na proljeće kada je njezinu bolnicu munjevito zahvatila pandemija je prošlo već neko vrijeme. No ono što se tada dogodilo ova liječnica još uvijek nije uspjela preraditi. Tada se, zajedno sa svojim kolegama, očajnički borila za živote pacijenata, često na rubu očaja, frustracije i nemoći.

Carmen Gijón je svjedočila kako je koronavirus tada odnio mnoge živote. Gledala je kako se pacijenti s kojima je još nešto prije toga razgovarala, pakiraju u crne vreće za leševe i odvoze. Neki od njih su bili stari, drugi su tek postali roditelji. Mnogi od njih su umirali samo u nazočnosti bolničkog osoblja. Rijetko je bilo moguće rodbinu dovesti do samrtničke postelje.

„Na putu kući sam svaki put plakala"

Mlada liječnica se bori sa suzama svaki put kada priče o tim trenucima na proljeće. Ona i njezini kolege su radili po osam dana u komadu bez prestanka samo s jednim danom pauze između. Nakon dolaska kući padala je iscrpljena u nemirni san. „Kad danas pogledam unatrag pitam se kako smo uopće izdržali tu bitku tijekom prvog vala", prisjeća se Carmen Gijón.

Ljeto je donijelo kratku pauzu, ali su se u rujnu kreveti na intenzivnoj njezi ponovo počeli puniti. Carmen je već sad fizički i psihički iscrpljena. Nakon proljetnog iskustva je ovo veliki šok. Liječnica je ljuta zbog činjenice što je ponovno došlo do porasta broja novozaraženih i to ne samo zbog blažih mjera nego i zbog ponašanja građana.

„Novi mrtvi preko praznika"

Carmen sa svojim uvjerenjem da je novi val s novim žrtvama pandemije na pomolu nije usamljena među svojim kolegama liječnicima. Mnogi medicinari posebice strahuju od božićnih praznika kada se okupljaju mnoge obitelji. Ovisno o regiji u Španjolskoj je dozvoljeno okupljanje šest do deset osoba, ali ostaje otvorenim hoće li se zaista svi držati propisanih mjera nošenja maske i održavanja razmaka. „Svi znaju kako se treba ponašati. To je pitanje odgovornosti pojedinca", kaže Laura Sanz. Na njezinoj klinici u Madridu se mnogi uoči praznika testiraju, što ona smatra pozitivnim signalom.

Ova 37-godišnja specijalistica intenzivne medicine je početak pandemije, kada je malo tko vjerovao u postojanje koronavirusa, preživjela kao pacijentica. Tada je dva tjedna ležala u bolnici i borila se za zrak. I iz bolničke postelje je promatrala kako se svijet oko nje mijenja. Ona je na početku pandemije imala sreću jer je još bilo kreveta. Kasnije se situacija promijenila.

Pacijenti su ležali po hodnicima"

„Sve je sličilo na rat: po hodnicima su ležali pacijenti. Neki od njih su umirali tako brzo da nisu imali vremena pozvati u pomoć", kaže Laura Sanz. To teško vrijeme kao pacijentica preživjela je, kako kaže, zahvaljujući Joaquini, svojoj 78-godišnjoj suputnici u sobi. „U tih deset dana koje smo provele zajedno mi je bila poput bake", prisjeća se Sanz. No Joaquina nažalost nije preživjela. S koronavirusom je umro i šef odjela.

Nakon bolesti Laura je što prije htjela ponovno na posao kako bi pomogla kolegama. No to još uvijek nije u potpunosti moguće. Medicinarka pati od kasnih posljedica zaraze koronavirusom. Ima problema s probavom, a njezini medicinski nalazi su i dio jednog istraživanja u kojem sudjeluje i sama liječnica i koje ispituje povezanosti bakterija u probavnom traktu s koronavirusom.

Jer bakterije su, kako kaže liječnica, „kraljevi prašume": one dobre brane organizam, one loše štite od napadača, recimo koronavirusa. Postoje naznake da bakterije igraju veliku ulogu u sprječavanju kasnih posljedica infekcije koronavirusom. Za sada Sanz ne radi u smjenama, ali najkasnije od siječnja se vraća na puno radno mjesto. Nada se da će zajednički sa svojim kolegama imati dovoljno snage. Jer 2020. je bila teška.