"U Švedskoj ili Finskoj biti novinar nije od velike važnosti", rekao je bivši glavni urednik Cumhurriyeta Can Dündar u jednom intervjuu: "Ali u Turskoj je to od velike važnosti. U normalnim vremenima svatko može biti novinar. Ali sada je trenutak za prave novinare, oni sada mogu pokazati što znaju." S tom tvrdnjom će se vjerojatno složiti svi novinari. Jer dok smo prije prosvjeda zbog parka Gezi još imali za ispričati i pozitivne priče, priče obojene optimizmom, sada smo još samo krizni izvjestitelji - i sami vrlo često tema izvještaja.

Nakon prosvjeda zbog Gezija izvještavali smo o korupcijskoj aferi divovskih razmjera, borbi između Erdogana i njegovog tadašnjeg kompanjona, a danšnjeg neprijatelja Fethullaga Gülena. Doživjeli smo val nasilja za koji su, kako se vjeruje, odgovorni džihadisti IS-a i kurdske Radničke stranke PKK, a koji još uvijek traje, kao i uhićenja demokratski izabranih zastupnika u parlamentu. Doživjeli smo pokušaj puča i "val čistki" kojemu nikako da dođe kraj. Ni u jednoj zapadnoj zemlji ne sjedi toliko novinara u zatvoru kao u Tuskoj. Gotovo svaki dan se hapse turske kolege i po hitnom postupku zatvaraju redakcije.

Tko u Turskoj radi kao novinar, tome za vratom stalno visi Vlada. Ona pomno prati što rade strani dopisnici. Sluša ih, čita, gleda. Kada je Erdogan 2003. stupio na mjesto šefa vlade, Turska je zauzimala 116. mjesto od 180 država. U međuvremenu je pala na 151. mjesto. Prema navodima oporbene socijademokratske stranke CHP samo su 2015. godine otpuštena 774 novinara jer su zastupali "nepodobna" mišljenja. Nakon propalog pokušaja puča državne mjere represije su se pojačale: uhićeno je više od 140 novinara. Organizacija Reporteri bez granica po prvi put je Erdogana stavila na listu "neprijatelja slobode medije".

Pripadnici vladajuće nomenklature sve ciljanije biraju one koji smiju izvještavati i one koji ne smiju. I strani dopisnici rade pod sve većim pritiskom. Sve više inozemnih novinara biva zaustavljeno pri ulasku u zemlju, ugnjetava ih se ili im se odbija izdati novinarska iskaznica. A oni koji ne dobiju plastičnu iskaznicu žute boje, ti ne mogu dobiti ni dozvolu boravka - prisiljeni su, dakle, napustiti zemlju.

Kritika iz inozemstva turskog predsjednika ne zanima. Nedavno je izjavio: "Svejedno mi je hoće li me nazivati diktatorom ili nekako drugačije - to mi kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe". Tako buja autoritarnost. Erdoganu je uspjelo od Turske učiniti zemlju straha. Djeca moraju strahovati da će zbog jednog posta u kojemu se očituju kritično o Erdoganu završiti iza rešetaka. Turska je pod Erdoganom postala zemlja u kojoj se iz knjižara "čiste" nepodobne knjige. Ljudi moraju računati s time da bi se neki terorist pored njih mogao dići u zrak i da vlada samo najavljuje bespomoćne mjere. Prema jednoj studiji Svjetskog indeksa mira (GPI) iz 2015. godine na najmirnijim zemljama svijeta Turska zauzima 135. mjesto - od 162 zemlje.

Gro Erdoganovih konzervativno religioznih birača ionako ne čita te negativne napise jer Erdogan kontrolira većinu medija i jer im se sviđa njegovo retoričko markiranje neprijatelja. Oni žele biti dio Erdoganovog hipercentralističkog sustava u čijim institucijama na svim mjestama u međuvremenu sjede predsjednikovi ljudi. I oduševljeno mu kliču kada strane novinare naziva "agentima" i "špijunima".

"Danima ste proizvodili lažne vijesti", optužio je Erdogan novinare 2013. godine pred tisućama svojih pristaša u Istanbulu. I još da su "svijetu predstavili drugačiju Tursku nego što ona jest", ali da su "u tim lažima ostali usamljeni". "Ova nacija nije nacija koju ste predstavili svijetu", rekao je. Kao i uvijek na ovakvim manifestacijama, ljudi su mu klicali i izvikivali: "Zgnječimo ih"! U međuvremenu se to stvarno dogodilo: mnogi novinari u Turskoj su "zgnječeni" - otkazima, uhićenjima, prijetnjama. Došlo je vrijeme u kojemu je stvarno od velike važnosti biti novinar. Samo što je trenutno teško pisati pozitivne priče iz Turske, priče obojene optimizmom.