Staljingrad, današnji Volgograd, industrijski grad na rijeci Volgi, za Nijemce je zapravo bio samo usputni cilj, na putu prema osvajanju naftnih polja na Kavkazu. Zbog dalekog puta za snabdijevanje vojske, ofanziva njemačke 6. armije pod zapovjedništvom generala Friedricha Paulusa od samog početka je bila veoma riskantna. Počela je sredinom kolovoza 1942. godine, dobrih godinu dana nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Hitler je tada rekao: „Rusi su na izmaku snaga." Ali to se pokazalo kao velika zabluda. Doduše, Wehrmachtu je do sredine studenoga pošlo za rukom – i pored snažnog otpora – da zauzme veći dio grada. Istovremeno je Crvena armija krenula u akciju opkoljavanja. Već krajem studenoga čitava 6. armija i dijelovi 4. armije bili su opkoljeni, skoro 300.000 ljudi. Ali Hitler je naredio da se ne odstupa s položaja. U srpnju je i od Staljina stiglo naređenje „ni korak nazad“.

S obzirom da ni jedna strana nije odstupila od svoje pozicije, situacija se naglo pogoršavala. Nekoliko tjedana vojnici su snabdijevani zračnim putem, ali potrebe nikako nisu mogle biti zadovoljene. S napredovanjem Crvene armije stizalo je sve manje pomoći. Tijekom zime su se temperature spustile na minus 30 stupnjeva. Većina vojnika tako nije stradala u borbama, već zbog izgladnjelosti i smrzavanja. Uvijek iznova najavljivano probijanje opsade je propalo.

Paulus se usprotivio tek na samom kraju

I pored svega, general Paulus se i dalje striktno držao Hitlerovog naređenja da se bori „do samog kraja", pa je 8. siječnja odbio sovjetsku ponudu da se preda. Još 29. siječnja – kada je situacija bila potpuno bezizlazna – Paulus javlja Hitleru: „Na godišnjicu Vašeg preuzimanja vlasti 6. armija pozdravlja svog Führera. Zastava s kukastim križem se i dalje vijori nad Staljingradom. Naša borba bi mogla biti primjer svim generacijama da se ne pristaje na kapitulaciju ni u najtežoj situaciji, samo tako će Njemačka pobijediti. Živio moj Führer!"

Ali i Paulusova odanost je imala granica. Kada je Crvena armija 31. siječnja prodrla u glavni štab, zapovjednik odlazi u zarobljeništvo. Svojim časnicima je zabranio samoubojstvo kako bi podijelili sudbinu običnih vojnika. Krajem siječnja predali su se njemački vojnici na južnom dijelu, a 2. veljače i na sjeveru. Zarobile su ih ruske vojne snage. Hitler je bio bijesan kada je to saznao.

Nevjerojatan danak u krvi

Bilanca bitke: više od pola milijuna mrtvih na sovjetskoj strani, među njima i veliki broj civila. Staljin je dugo vremena zabranjivao evakuaciju civilnog stanovništva. Ni Crvena armija nije imala obzira prema svom stanovništvu. Već prvih dana u zračnim napadima je stradalo više od 40.000 ljudi. Od oko 75.000 stanovnika koji su u gradu ostali do kraja bitke, mnogi su umrli od gladi ili hladnoće. Podaci o broju poginulih na njemačkoj strani kreću se od 150.000 do 250.000. Od skoro 100.000 Nijemaca koji su završili u sovjetskom zarobljeništvu, u Njemačku se do 1956. vratilo samo 6.000 ljudi, među njima i Paulus.

No za Wehrmacht to nije bila bitka s najviše žrtava. Ni vojno gledano nije bila najvažnija, ali, kako ističe povjesničar Jochen Hellbeck sa Sveučilišta u New Jerseyu, „psihološki značaj bitke za Staljingrad je veoma velik i u tom smislu je ona bila odlučujuća“. Hellbeck, koji je na internetskoj stranici "facing Stalingrad" prikupio svjedočenja njemačkih i ruskih veterana, kaže da je tom bitkom Crvena armija željela pokazati da je „pobijedila najbolju vojsku svijeta".

Staljingrad, koji je 1960. godine preimenovan u Volgograd, i danas njeguje sjećanje na tu bitku. Muzej Staljingrad je jedan od najposjećenijih u Rusiji. Koliko su i danas prisutne velike posljedice te bitke, vidi se na primjeru spora u vezi s britanskom komedijom „Staljinova smrt". Diktatora se optužuje za smrt milijuna sovjetskih građana. Ali on je istodobno i simbol pobjede nad nacional-socijalističkom Njemačkom. Ministar kulture Vladimir Medinski je zabranio prikazivanje tog filma u kinima uz obrazloženje: „Mnogi ljudi (…) će ga doživjeti kao uvredljivo ismijavanje sovjetske prošlosti." Medinski posebno spornim smatra da je film trebao biti prikazan uoči obilježavanja godišnjice bitke za Staljingrad 2. veljače.

Još uvijek ništa od pružanja ruke

Ima li nakon 75 godina pomirenja? Tek donekle. Više od 700.000 ljudi – vojnika i civila – stradalo je tijekom te bitke. Još uvijek se u gradu i okolici pronalaze posmrtni ostaci i masovne grobnice. Naravno, i posmrtni ostaci njemačkih vojnika. Zahvaljujući suradnji Njemačkog udruženja za brigu o ratnim grobljima s ruskim vlastima, posmrtni ostaci se premještaju na vojna groblja, kao što je Rosoška, u blizini Volgograda. Tu su sahranjeni vojnici njemačkog Wehrmachta i vojnici Crvene armije. Dijeli ih jedna cesta, ali ipak je to jedno groblje.

Još uvijek je dalek put do geste pomirenja, kao što je bilo rukovanje njemačkog kancelara Helmuta Kohla i francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda 1984. godine na mjestu gdje se vodila bitka za Verdun. Povjesničar Hellbeck ocjenjuje da na obje strane za tako nešto nedostaje spremnost. Kaže da u Rusiji još uvijek postoji izvjesna rezerviranost, ali da i u Njemačkoj „nema spremnosti i osjećaja kao prema zapadnim susjedima – Francuzima, Britancima ili Amerikancima". Uvijek se mora uvažiti i dio sjećanja drugih, smatra Hellbeck. „Ne može se od Staljingrada kao besmislene masovne klaonica napraviti obvezujuće njemačko-rusko sjećanje." Jer za rusku stranu to nije bilo besmisleno. Ipak, Hellbeck dodaje: „Nadam se da ću doživjeti to da nad grobovima Staljingrada jedan njemački državnik pruži ruku ruskom predsjedniku."