Svijet bez tajnih službi? Previše lijepo da bi bilo istinito. A i naivno, nažalost, imajući u vidu mnoge konkretne i apstraktne opasnosti. Jedna od potencijalno smrtonosnih opasnosti je međunarodni terorizam, koji je s vjersko-fundamentalistički motiviranim masovnim ubojstvom 11. rujna 2001. u SAD-u, dostigao novu dimenziju. Od tada su, iz raznih razloga, pod sumnjom ne samo najgori neprijatelji, već i dugogodišnji partneri i prijatelji. Time je uništen minimum povjerenja koje partnerstva i prijateljstva uopće čini mogućim.

Naravno, ne tretiraju se svi jednako: od neprijatelja se očekuje svaki mogući užas. Ali, ni u partnere se nema povjerenja, jer možda premalo rade na nacionalnoj i globalnoj sigurnosti. Američki špijuni iz NSA-a, prisluškuju islamističke teroriste radi sprječavanja terorističkih napada. Prisluškuju oni i njemačku kancelarku Angelu Merkel - da, a zašto? Zato što, bez obzira na trenutnog predsjednika SAD-a, u Bijeloj kući strahuju da bi se u Njemačkoj ponovo mogli planirati atentati, po uzoru na 11. rujna. Poznato je da su ovi napadi planirani u Hamburgu.

Razne vrste tišine

Koliko god sve to djeluje iracionalno, čini se da su u glavama vodećih obavještajnih dužnosnika i političara, takve misli odlučujuće za definiranje strategije u borbi protiv terorizma. Pritom sve strane svjesno riskiraju da olako ali trajno pokvare dugogodišnje dobre ili čak prijateljske odnose. Između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke se to dogodilo otkako je Edward Snowden objelodanio špijunsku praksu NSA. A sada je to slučaj i između Njemačke i Turske. Savezna vlada doduše nije potvrdila da BND sustavno špijunira svog, u vojnom smislu strateški važnog, saveznika NATO-a, ali to nije ni porekla.

Sve dok se ne dokaže suprotno, ta vrsta šutnje navodi na samo jedan zaključak: medijski izvještaji o špijunskim aktivnostima BND-a protiv Turske su točni. To može imati ozbiljne posljedice po ionako zategnute njemačko- turske odnose. Njemačkoj, a posebno Angeli Merkel, Ankara odavno zamjera da joj pod svaku cijenu želi spriječiti ulazak u EU. Zatim, tu je još uvijek nerasvijetljena serija rasno motiviranih ubojstava Nacional-socijalističkog podzemlja (NSU) – žrtve su pretežno bili građani turskog porijekla u Njemačkoj. Koliko god to dvoje imalo veze jedno s drugim - sve zajedno je ozbiljno utjecalo na povjerenje na političkoj i ljudskoj razini.

Politika i sigurnosne službe bi trebale preispitati svoj rad

Bit će potrebno dosta vremena da se ponovo izgradi povjerenje. I nažalost je i skepsa razumljiva ako obavještajne službe nastave po starom, a političari svih boja im u principu daju odriješene ruke. To se može vidjeti u njemačko-američkom odnosu i to na primjeru, od strane Berlina željenog, sporazuma o ne-špijuniranju: Washington jednostavno ne želi prestati s uzajamnim špijuniranjem. Paradoksalno, ali Amerikanci su čak dosljedni po ovom pitanju. No tako se ne stvaraju prijatelji.

Jedna stvar ostaje jasna: moralni standardi na važe za tajne službe. Ali to ne znači da su političari na vlasti oslobođeni odgovornosti. Njihov zadatak je, sada više nego ikada ranije, da uz visoki stupanj transparentnosti objasne i opravdaju rad svojih obavještajnih agencija koje označavaju kao sigurnosne službe. Javnost na to ima pravo, a i pogođene zemlje-partneri. Ako sve ostane po starom, nepovjerenje će nastaviti rasti, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Nepovjerenje dovodi do otuđenja. A, i jedno i drugo na duže vrijeme, šteti demokraciji - u Njemačkoj, SAD-u, Turskoj, zapravo svuda.